More naše plavo sve nam želje znaš
Ti si snaga, srića – cili život naš.
(Bodulska balada/autor teksta Stjepan Benzon, glazba i izvedba Vice Vukov.)
Tekst: Bernard Paleka
Fotografija iz arhive Igora Čupića
Zamalo će pola stoljeća da je JK Uskok počeo provoditi školu jedrenja. Za koji dan, objavio je klub, počet će program ovogodišnje škole i baš zato zgodno je prisjetiti se kako je Uskok uspio bio okupiti nekoliko dječaka 1976. i ne samo okupiti, nego i zadržati.
– Oko lukobrana (u zadarskom govoru: điga, pr. a.) i neposredno uz tadašnju trafiku (danas je to jedan kafić, pr. a.) neprestano smo se vrzmali, mi dječaci iz obližnjih kuća i zgrada, pokušavajući loviti špariće, ponekad i ciple. Tako je bilo i onoga dana, nakon što je završila školska godina, kad nam se obratio jedan čovjek – zbori Marin Milardović, jedriličar i u duši i u srcu.
Čovjek se zvao Fedor, ali dječaci tada nisu to znali. No, Fedor je vidio da im je ulov – nikakav!
– Nemojte tu gubiti vrime, vidite da ne grizu. Dođite i dat ću vam da jedrite! To će vam biti zabavnije.
Marinova družina, a on kaže da su bili s njim toga dana još Mišo Marguč, Slavko Milutin i jedan kojega su zvali Miki, prešla je cestu i otišla u Uskokov neveliki prostor.
– Tada je taj dio izgledao drugačije nego danas, bilo je tu remontno brodogradilište, a na prostoru zgrade nekadašnjega Tankerkomerca bila je drugačija građevina. Radoznalci, kakvi smo bili, otišli smo za Fedorom. On je otključao vrata maloga spremišta i pokazao nam jedrilice i opremu.
Dječaci su doznali da su jedrilice klase Optimist, imale su drvene jarbole, ali to nije njima bilo bitno. Fedor im je, bez puno riječi, rekao da će nakon porinuća ući u jedrilicu…
– I tu ćete malo ploviti, pa se vratiti!
U praksi, značilo je to da će Fedoru biti na oku, a u blizini je bio brodogradilišni dok.
– Svi smo se oduševili. Do malo prije nemaš pojma o jedrenju, a sad odjednom – jedriš! Dakako, početnički, ali ipak jedriš. Malo po malo Fedor nas je s kopna (nije tada bilo klupskih gumenjaka) preko zvučnika dobacivao naputke, a onda je jednoga dana škola jedrenje počela zapravo.
Drugim riječima, valjalo je slušati i teoriju, pa vezivati čvorove i još koješta.
– Nas trojicu, Slavka, Mišu i mene, ali i druge koji su se u međuvremenu priključili, ta su predavanja toliko zaokupila da nismo izostajali ni minutu. Josip Berak učio nas je o čvorovima, Ante Ivić govorio je o tehnici, bio je tu i Severo Padelin. Usvajali smo vještine i tako što smo gledali kako jedre malo stariji od nas koji formalno nisu prošli školu jedrenja, Emil Gregov, Draško Stipić, braća Joško i Berto Jadrešin… Oni su tada već jedrili i u klasi Kadett i drugim klasama.
Kad je, nakon izmještanja remontnoga brodogradilišta, počela izgradnja marine u Uvali Vrulje, valjalo je naći novi dom za Uskok.
– Neko vrijeme koristile su se lokacije kod trafike preko puta Maraske, te na kupalištu Jadran, a nekako u to doba osmišljen je plan preseljenja Uskoka na Vitrenjak. Škola jedrenja održavala se u kontinuitetu, počeli su dolaziti mnogi dječaci, a bilo je i djevojčica. Među prvima bile su sestre Renata i Vesna Andrović. Svi smo mi bili zagriženi, shvaćali smo školu jedrenja kao jedan oblik igre i zabave, ali koji vode prema sve vještijem jedrenju. Nitko, ama baš nitko od nas, dvije – tri godine nije bio opterećen rezultatima i plasmanima.
Uskokovi optimisti iz prvoga naraštaja klupske škole jedrenja počeli su se „ozbiljno“ natjecati na jednom prvenstvu bivše države. U Zadru.
– Da, Uskok je bio domaćin i za nas je to bila velika čast. Tad smo se prvi put nadmetali s puno boljima, ali za nas je to bio motiv da i dalje usavršavamo jedrenje.
Ljeta su, dakle, prolazila u klubu. Svaki dan, skoro cijeli dan.
– Je, od devet do mraka. Ujutro je trebalo strugati, brusiti, piturivati, provjeravati opremu, a popodne smo jedrili. Čovjek svašta nauči, razviju se tu i međuljudski odnosi, stalno smo se zezali i slično, ali kad se radilo, radilo se. Više-manje, svatko je od nas u jedrenju ostao i nakon završetka natjecateljskoga segmenta, svi smo uz more, jedrilice, prijatelje… Jedrenje je naš životni stil, kako i priliči čovjeku uz more.
Marin je Milardović (1964.) bio uspješan jedriličar, ali to sad nije u prvom planu. Bio je, usput rečeno, predsjednik Hrvatskoga jedriličarskoga saveza u jednom mandatu, a možda svega toga ne bi bilo da su onoga ljetnoga dana šparići kod đige – grizli!
