Tekst: Bernard Paleka
Foto: Arhiva Anđele Marije DeMicheli Vitturi i Maj Borgen
Tili bi, tili bi moru
tili bi, tili bi mi
tili bi, tili bi moru
tili bi ja i ti
(Tedi Spalato)
Kad zainteresiran netko u budućnosti bude listao klupsku kroniku svakako će zastati kod podatka da je u Japanu posada Anđela Marija DeMicheli Vitturi i Maj Borgen (Norveška) u klasi Šljuka krajem srpnja 2025. osvojila srebrnu medalju. Nekoliko dana poslije prvenstva, a kaže Anđela Marija „mozak mi je još u jet lagu“, Uskokova je kormilarka (Maj Borgen je flokistica), još jednom istaknula ono što je rekla neposredno poslije dodjele medalja.
- Ma, imale smo pobjednice i mi istovjetan broj bodova, ali sam zadnji dan zeznula, nisam se potpisala prije plova i dobile smo 1, 9 negativnih bodova. I eto… umjesto zlata, srebro. Kako god, na to smo srebro ponosne – kaže Anđela Marija DeMicheli Vitturi.
U daljem tekstu navodit ćemo samo Anđela, bit će dovoljno.
- Ma, je, je…
Srebro iz Japana, hoćeš – nećeš, ipak je zapaženo ostvarenje.
- U Brazilu 2021. također smo Maj i ja bile srebrne. Klasa Šljuka svjetsko prvenstvo za žene ima svake dvije godine, ali 2023. nisam išla jer sam jedrila u 49er. Kako sam došla u Šljuku? Mažda i pomalo slučajno.
Dakle…
- U Splitu sam na jednom natjecanju upoznala jednu Amerikanku koja je angažirana u klasi Šljuka. Imala sam tih dana obranu diplomskoga na Sveučilištu u Splitu (računarstvo, pr. a.) i bilo je i posljedica korone, a onda me zvala Amerikanka i ponudila mi nastup na SP za Šljuku u Brazilu 2021. I da odlučim za dan, dva… Testirala sam se, bila negativna na COVID 19, kupila kartu i otišla u Brazil gdje sam upoznala Maj Borgen, flokisticu.
Imale su staru opremu, pomalo zastarjelu jedrilicu, ali puno entuzijazma i silnu motivaciju.
- Maj me upoznala s nizom pojedinosti za tu klasu, a pojednostavljeno rečeno, kormilarenje ima nekih sličnosti s kormilarenjem u Laseru. Svladala sam taj tehnički dio koliko se dalo, na probnoj regati nije išlo loše, a na službenom natjecanju odredila sam strategiju i taktiku, dok je Maj svoj dio napravila izvrsno i – bile smo druge!
Kad Anđela zbori o prvenstvima u Brazilu i u Japanu, slušaču sve to nekako izgleda jednostavno.
- Ha, jedriti s nekim veoma je zahtjevno. Te dvije osobe trebaju, što bi se reklo, kliknuti na prvu. Komunikacija, jasna komunikacija, veoma je bitna. Na jedrilici nema vremena za mudrolije, beskonačne procjene i slično. Mani nekad kažu da sam u razgovoru preizravna. A što ću kad sam to usvojila i prakticiram na moru!
Anđela je bila djevojčica kad se susrela s morem, a jedrenje ju je obuzelo u tolikoj mjeri da svaka njezina riječ o moru, vjetru, timunu, jedrima, regatama, konopima… nadasve čista strast.
- Otac ima brod, bio je profesor u Pomorskoj školi u Splitu gdje obitelj živi. Sestra blizanka Mihaela Zjena isto jedri, braća su veslala… U JK-u Split sam otkad znam za sebe. Sestra je jedrila s Enijom Ninčević iz Uskoka, uspješno, a naša poveznica sa Zadrom i zadarskom okolicom jest i nona Anđelka (rođ. Ivanac) čija je obitelj s Ugljana.
U nekom trenutku Igor Marenić iz Sv. Krševana zvao je Anđelu, koja je tad jedrila u Laseru, da jedri s njim u Nacru 17 i to je potrajalo do 2021.
- Onda sam prešla u klasu 49er, a kako je ta klasa bila dostupna samo u Uskoku, uz dogovor s Edom Fantelom 2022. sam počela jedriti u JK-u Uskok.
Mnoge je bitke i na kopnu i na moru Anđela vodila i u svim je bitkama dobila. Što na akademskom planu, što na sportskom.
- Kao apsolventica dio tjedna bila sam u Splitu, dio u Zadru. Zahtjevno je, ali sve čovjek može. Diplomirala sam računarstvo. Poslije srednje škole željela sam medicinu (majka je liječnica, pr. a.), no tada sam u Laseru ostvarila odlazak na svojevrsnu juniorsku „malu olimpijadu“. Kako sam silno željela jedriti, odustala sam od medicine jer da nisam, jednostavno ne bih stigla oboje jer medicina traži golemi napor i puno sati dnevnog angažmana pa ne bih mogla i jedriti, barem ne ozbiljno.
Anđelina sestra blizanka diplomirala je kineziologiju, ali trenutačno ne jedri.
- Ne, rodila je djevojčicu i sad je na kopnu, ha, ha… Uglavnom, ona se želi vratiti jedrenju, a u listopadu ćemo s Uskokom razgovarati o nastavku suradnje. Obje želimo jedriti u 49er.
A Šljuka…
- Ha, tko zna!
Nije moguće zaobići pitanje što, zapravo, Anđeli znači jedrenje?
- Danas, nakon dosta godina, mogu reći da je jedrenje kao aktivnost, natjecateljska ili rekreativna, izvanredan način da čovjek iz svoje glave u danom trenutku izbaci mnoge loše pojedinosti i da se napuni energijom i mentalnom snagom, a to vodi prema kvalitetnom općem zdravlju i zadovoljstvu. Može se reći i da je to oblik psihoterapije. U jedrenju je čovjek odabrao da mu bude teško na moru, ali mora se ponašati prema okolnostima. I u toj teškoći nalaziti način da do cilja dođe što brže i što sigurnije. Nikad nije istovjetno, uvijek je sve drugačije, koliko god nekomu sa strane izgledalo da se sve ponavlja. Kao i u plesu, uvijek iznova ima novih stvari…
Anđela je prava morska vučica.
- Radim u čarteru, radim kao skiperica. Imala sam veliko razumijevanje kolega i njihovu potporu da uzmem slobodno i odem u Japan na SP, a golemu stvar za Maj i mene kao posadu, time i za Uskok i za Hrvatsku i Norvešku, napravili su i ljudi iz opatijske tvrtke Marotti Wattersport Center. Bili su nam pri ruci u svemu, dali nam jedrilicu, jedra, s nama jedrili tijekom priprema… Hvala i njima, hvala i svima drugima.
Još kad se jedrenju vrati Mihaela Zjena i kad sestre DeMicheli Vitturi na Uskokovom 49er-u pojure hrvatskim morem, pa europskim i svjetskim morima…
