Kad se male ruke slože,
sve se može, sve se može!
(Drago Britvić, Arsen Dedić; izvedba Zagrebački mališani)
Jedan od opisa mijena koje prolazi Mjesec kaže da je u srijedu, 3. rujna 2025. u fazi „rastuće izbočen“ i da je izišao u 17 sati i 31 minutu. Nad Vitrenjakom, nad Gradom, nad Zadarskim kanalom počeo je Mjesec, dakle, svoje bdijenje loveći sunčeve zrake (zalazak u 19, 31) i usmjeravajući ih na Zemlju, a dio te svjetlosti u neka će doba baš dobro doći Uskokovim volonterima.
Što oni, volonteri (barba Ivo Ivanković: Rad za opće dobro je jedno, volonterstvo je drugo!; to treba stalno ponavljati, pr. a.) rade na prostoru gdje im je sjena triju jedrilica na suhom vezu olakšavala vrijeme dok je Sunce još bacalo zlatnu raskoš na Zemlju!?
- Evo, kontejner… – govori Luka Jakovčev, jedan od volontera.
Čudna mi čuda, kontejner k’o svaki drugi, za kojekakav teret koji će more, je li, donijeti.
- Ovaj će biti nešto novo na Vitrenjaku.
Kad čovjek malo razmisli, ako ima vremena, dosjetit će se da jedriličarima, napose onima koji imaju krstaše, nikad dovoljno prostora za opremu. Tako je, eto, klub nabavio jedan kontejner koji će biti uređen tako da u svojoj utrobi može „čuvati“ – jedra!
- Puno je jedara, ovakvih, onakvih, na jednom brodu. Ima tu metara i metara četvornih. Jedriličari prije svake regate imaju posla, sve to treba pripremiti, dovesti, te negdje držati.
Najbolje u blizini jedrilice. I zato je klub, da bi jedriličarima, svojim članovima, u dobroj mjeri olakšao pripremu za regatu, nabavio kontejner. I smjestio ga između dviju jedrilica, jedne imena Tutta Forza i druge na kojoj plovi posada što se odaziva na ime Hakuna Matata. –
- Capun! A što ćeš, mora netko i capunom baratati! – kaže jedan od volontera.
Čemu capun i motika? Ha, treba do kontejnera dovesti struju. A kad nema rovokopača, makar i onog malenog, valja se uhvatiti capuna i motike. I gle čuda, baš negdje u blizini krme one jedrilice imenom – Tutta Forza!
Skupina volontera koja je u spomenutu srijedu poslovala oko kontejnera radi precizno, kao vođena nekom nevidljivom rukom. Na primjer, ljudi koji su kopali kanal, odjednom su postali „kabelmani“, pa su nosili daske i pomagali pilati, držali su konstrukciju dok su drugi u šupljine metalnih profila umetali gumenu zaštitu. A pituri!?
- Evo, mi polako! – dobacuje Darko Smrkinić.
Njegova ekipa mirne je ruke, „rodulini“ klize po konstrukciji, a nakon pomnoga pregleda podloge svi su konstatirali da im ni kap piture nije pobjegla prema tlu.
- Ja, recimo, piturivam lijevom rukom – kaže Darko.
U dubini kontejnera, pomalo mračnoj, jedan gospodin posluje oko električne instalacije.
- Da ne bude mračno! – šali se Damir Odak.
Neće, jedriličari mogu biti bez brige. Jedra će na sigurnom, složena, biti pohranjena. Sve uredno po policama, a onoga dana kad dođe trenutak, svatko će uzeti svoju „prtljagu“ i pripremiti jedrilicu za regatu.
Nije zgorega napomenuti da Uskokovi volonteri oko kontejnera rade srijedom i četvrtkom. Na dan o kojemu ovaj tekst govori vrijedni su bili Darko i Luka Smrkinić, Marko Gabre, Boris Sabalić, Damir Odak, Ivan Mokos, Vladimir Eršek, Luka, Donat i Marin Jakovčev.
Tekst: Bernard Paleka
Foto: JK Uskok
