Četvrtak, 16. prosinca 1992., oko 14 sati. Južni dio civilne piste na zadarskom aerodromu. Skupina pirotehničara na uobičajenom je poslu – razminiranju. Rade na dijelu piste što je prethodno došao pod nadzor Hrvatske vojske, ali je neprijatelj imao pozicije s kojih je cijelo područje vidio kao na dlanu.
- Na aerodromskim pistama u tadašnjoj Jugoslaviji ugrađivani su tzv. minski bunari. To su otvori određene veličine i u njih je JNA u danom trenutku postavljala mine. Radili smo na onom dijelu civilne južne piste koji je bio pod hrvatskim nadzorom – govori Ante Peranić, danas umirovljenik, a tada zapovjednik skupine pirotehničara koja je djelovala u sklopu Civilne zaštite.
Jedan od pirotehničara bio je i Alen Bruketa (rođen 30. listopada 1961.) koji je, kaže Peranić, svaku zadaću shvaćao i obavljao savjesno.
- Onaj koji radi poslove pirotehničara treba biti u svakom trenu usredotočen, miran, treba znati što i kako postupati, što bolje poznavati minsko – eksplozivna sredstva, itd. Pokojni je Alen, koji je bio ljudina, bio odgovoran, uvijek se pripremao što je najbolje mogao, radio u skladu s normama i s kontinuiranom motivacijom da posao odradi djelotvorno. Nažalost, u jednom trenutku toga dana, mogu tako reći, nije imao sreće. Radilo se o specijalnim diverzantskim upaljačima proizvodnje „Rudi Čajavec“ (Banja Luka) i jedan se aktivirao.
U rano poslijepodne, u 14 sati i osam minuta uslijedila je eksplozija. Alenov je život nasilno prekinut nedugo nakon što je navršio 31 godinu. U Slobodnoj Dalmaciji od 17. prosinca 1992. objavljena je vijest da je zapovjednik zrakoplovne baze HV-e Krešimir Jakovina izvijestio da je, obavljajući zadaće razminiranja, smrtno stradao jedan pripadnik Civilne zaštite u čijem je djelokrugu bila i ekipa pirotehničara. Sljedećega dana, 18. prosinca 1992. objavljeno je u Slobodnoj Dalmaciji „da je stradali pirotehničar Alen Bruketa, priznati mladi stručnjak u području elektronike i omiljeni sportski djelatnik, trener – instruktor u JK- u Uskok“.
- Vrhunski pirotehničar. Osoba koja je, na primjer, u slobodno vrijeme proučavala sve ono što se moglo, od sklopova, mina, itd. Duša od čovjeka, uvijek smiren – zaključuje Ante Peranić.
Poput mnogih i pokojni je Alen, kad je došlo vrijeme, ne dvojeći ni trenutka pohitao u obranu Domovine.
- Čim su počele određene aktivnosti u tadašnjim mjesnim zajednicama, Alen je išao gdje je trebalo i radio što je trebalo. Silno je želio u neku postrojbu, ali zdravstveni problemi s bruhom onemogućili su ga i on je potom rekao da će se prijaviti za pirotehničara. Tako je i bilo, polazio je tečajeve i praktički je taj posao radio nešto više od godinu dana – zbori dr Denis Bruketa, stariji brat pok. Alena.
Jedriličarski klub Uskok u tim je vremenima, kad je bilo moguće, a prije toga redovito, Alenu bio drugi dom.
- Jedrio je, radio i kao trener, pa i sve druge aktivnosti u klubu. On je, međutim, bio aktivan i na drugim poljima. U momaštvu je bio i atletičar, član ASK-a Zadar, uspješan skakač s motkom, čak i juniorski državni prvak (3, 70) u lipnju 1978., te član hrvatskih selekcija. Veseljak po naravi, uvijek dobro raspoložen – ističe dr Bruketa.
Dorian Perović u vrijeme kad se Alen Bruketa kao pirotehničar stavio na raspolaganje, bio je tajnik u JK-u Uskok:
- Zbivanja koja su uslijedila nakon velikosrpske pobune, te početka Domovinskoga rata, utjecala su i na klupski život. Dolazili smo na Vitrenjak kad je bilo moguće, nismo htjeli posve prekinuti aktivnosti. Pok. Alen često bi znao doći i odraditi ono što se u tom trenutku moglo.
Kad zbori o Alenu, s kojim se počeo družiti kao student, Perović će reći i ovo:
- Veseljak, zafrkant, ali miran čovjek kad je trebalo biti smiren, staložen. Veliki prijatelj, altruist. On je, na primjer, bez puno riječi prihvatio ideju da Igora Ćupića, koji je jedrio u klasi Laser, svojim „Jugom“ (Zastava 55, proizveden u Kragujevcu, pr. a.) odveze u Anzio (Italija) na jedno međunarodno natjecanje. Jedrilica na automobilski krov, oprema u taj minijaturni auto, njih dvojica i daleki put.
Radeći kao trener s mladim jedriličarkama i jedriličarima Alen je Bruketa imao svoj pristup, svoj način.
- Nikad, ali baš nikad, nije povisio ton. Ako je trebalo bio je po cijele dane u Uskoku, na moru. Bio je i u velikim klasama, u malima… svugdje – kaže Igor Ćupić.
Opisati Alena kao osobu, ističe Igor, nije jednostavno.
- Barem meni nije. Evo (malo je zastao, pr. a.), ja bih rekao ovako: Sve dobro što se u Čovjeku nalazi, to je bio Alen!
Nije slučajno da je imenica „čovjek“ prethodno ispisana velikim početnim slovom.
- Dobro se sjećam kad smo došli na predolimpijsku regatu u Anzio njegovim „Jugom“, kako su se domaćini čudili. Pitali su nas je li to moguće. Je, sve je moguće. Bila je to bitna regata za mene i Alen se uopće nije predomišljao hoće li ići ili ne. A bilo je ledeno, more 7 – 8 stupnjeva, vani 2 – 3 stupnja Celzijusova. Naravno, jednom sam pao u more i onda je Alen trčao po suhu odjeću i sve što je trebalo – zaključuje Igor Ćupić.
Jedan od legendarnih Uskokovih jedriličara, Petar Cupać, na svom je početku radio s Alenom Bruketom:
- Je, nakon škole jedrenja baš mi je Alen Bruketa bio trener u fazi kad se spremaš za natjecateljski dio. Prve moje regate bile su s njim kao trenerom i nikad neću zaboraviti koliko je bio dobar kao čovjek. Kao trener, smiren, pozitivan i sjajna osoba. Moje su uspomene na njega i na to doba lijepe. Nažalost, njegov je život prerano završio.
Duboko je prijateljstvo od mladih dana povezivalo Alena Bruketu i Roberta Kozulića.
- Pohađali smo zajedno srednju školu, upravo kad je iz tadašnje Gimnazije J. Barakovića nastajao čuveni zadarski MIOC (Matematičko informatički obrazovni centar, prema šuvarovskoj reformi, pr. a.), a poslije smo jedno vrijeme istodobno i studirali – kaže Robert Kozulić Bobi.
Dodat će da je Alen na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu stekao zvanje inženjera elektrotehnike.
- A ja nisam završio studij, život me vodio drugamo. No, kad god je bilo moguće, bili smo skupa, u planinama na mnogim pohodima, na moru i slično. Imali smo istovrsne afinitete i tako je i Alen počeo jedriti. Poslije, bio mi je kum na vjenčanju.
Ističe Robert Kozulić da je velika povlastica bila biti s Alenom u društvu, kao prijatelj, suradnik…
- On je od onih ljudi koji svojom pojavom, svojim življenjem, ljude oko sebe čine boljima. Pomagao je svakomu i bio je Čovjek (ponovno veliko početno slovo!, pr. a.) što mnogima nikad ne uspije. Za svoga života nisam upoznao bolju osobu od Alena i zato i jest „otišao“ prvi. Takve ne vidimo svaki dan…
Osobina Alenova, jedna od vrlina, koju Kozulić ističe sintagmom „pomagao je svakomu“ došla je do izražaja i kad je on, Alen, bio pirotehničar.
- Nije zbog zdravstvenih razloga mogao na bojište, ali je kao pirotehničar nesebično pomagao u želji da drugi ljudi nepotrebno ne nastradaju.
Sjetio se Robert jedne anegdote iz momačkoga doba.
- Kako se Alen bavio atletikom, kao i brat mu Denis (bio je skakač uvis, također hrvatski prvak u mlađim dobnim kategorijama, pr. a.) i taman se pojavio Sergej Bubka. Gledali smo u domu Bruketinih neki televizijski prijenos, nastupio je Bubka, a Alenov je otac (Zvonimir, preminuo je 2023.) pomalo se šaleći, kazao: Eto, Alene, on počinje tamo gdje si ti stao!
Zajedničkih 15 godina življenja, druženja, kumovanja, jedrenja, planinarenja s ljudima iz PD-a Paklenica… ispunilo je Roberta, a Alenovim je odlaskom, kaže, ostala golema praznina.
- Bio je bolji čovjek od mene i drago mi je da je bio. Kad bi zasvirao gitaru i usnu harmoniku, pa zapjevao nešto od Neila Younga ili Boba Dylana ili Iana Taylora ili Jacksona Browna… Najviše je volio Youngovu legendarnu pjesmu Heart of Gold (Zlatno srce) i ja nemam tu što drugi reći nego da je Alen bio upravo to – Zlatno srce.
Eto, takvom čovjeku u trajni spomen Jedriličarski klub Uskok već dugo organizira i provodi regate krstaša nazvane In memoriam Alen Bruketa. Ovogodišnja će biti 20. i 21. rujna od Zadra do Veloga Iža i natrag. Alenu, Zlatnom srcu u čast…
Alene, počivaj u miru!
Tekst: Bernard Paleka
Fotografije: album obitelji Bruketa, Leo Kvarantan; fotografije za objavu pripremili Željko Karavida i Ozren Ivanov
