– Ah, da je bilo samo malo više vitra!!!
Mnogi je sudionik tradicionalne Uskokove regate krstaša, koja se održava niz godina u spomen i u čast Alena Brukete, čovjeka velikoga srca koji je kao pirotehničar smrtno stradao 1992., poslije regate konstatirao ono što piše u prvoj rečenici.
Draško Stipić, predsjednik Uskoka, imao je spreman odgovor:
- Triba umjeti jedriti i kad je malo vitra!
Naslov pobjednika u ukupnom redoslijedu, a nastupilo je 27 posada podijeljenih po skupinama, pripao je posadi Sayonare 057 čiji je kormilar bio Darko Smrkinić.
- Eto, Sayonara 057 je brod za mnogu priliku, a mi smo se već uigrali dobro. Više – manje u istovjetnom smo sastavu, uz poneku izmjenu, tako da se znamo u dušu. Je, je, bilo je na moru borbe s posadom Marka Gabre, najviše „u krmu“, ali kad bismo počeli „orcu“, ostvarili bismo prednost. Došli smo prvi i prvoga i drugoga dana – govori Darko Smrkinić.
Uz njega, posadu su činili Agim Tarčuki, Frenki Šimunov, Dorijan Perović, Frane Jakovčev, Luka Smrkinić, Eugen Hoti, Marin Barić, Ana Mičić i Neven Basioli.
Ukupni redoslijed svih posada možete vidjeti ovdje, a redoslijed po skupinama ovdje.
Klub je, dakle, ove godine prihvatio prijedlog da regata potraje dva dana, da se jedri do Iža Veloga i natrag, kroz Veliki Ždrelac. Jest, nije baš vjetar bio kako su posade željele i zato je tim prije valjalo iskoristiti svaku, pa i najmanju, priliku za što bolje vrijeme. Valjalo se dobro snaći u u kurentu (od 2, 5 do 3 čvora) u Velom Ždrelcu, velika je umješnost bila nužna da bi se jedrilica našla na odgovarajućem mjestu u svakom trenutku. Nad regularnošću natjecanja i nad rezultatima i plasmanima bdio je u ime Hrvatskoga jedriličarskoga saveza sudac Denis Marinov, a Regatni je odbor odradio lavovski dio posla.
- Sudionica i sudionika regate bilo je oko 120, ipak je bila riječ o 27 posada, a tu je i logistika. U Velom je Ižu bilo veoma zabavno, ambijent sjajan – govori Luka Jakovčev.
U subotu, prvi dan, prije početka regate na Vitrenjaku je u more spušten vijenac u spomen na Alena Bruketu. U nedjelju, pak, u ime obitelji Bruketa završnom su dijelu pribivali gospođa Nevenka i dr Denis, Alenovi majka i brat.
- Hvala svima koji ste sve ove godine organizirali regatu u spomen na našega Alena. Bio je veseljak, uzoran sin i brat i dobar prijatelj svima. Sudbina je htjela da je prerano otišao, a vi ste, eto, napravili puno da ga se sjećamo. Još jednom hvala i moja je poruka mladima: Budite pravi ljudi! – rekla je gospođa Nevenka Bruketa.
Na dodjeli nagrada za plasmane bilo je, dakako, veselo. Dr Denis Bruketa i Draško Stipić predavali su nagrade, a svaka je posada pozdravljena gromkim pljeskom. Istodobno oko roštilja neumorno je poslovao Kiler, dovoljno je tako napisati jer svatko zna tko je Kiler, koji je već oko 16, 30 na gradele slagao ćevape, itd… Naravno, ruku mu je došao dati Vladimir Eršek jer je sve trebalo biti na vrijeme, pomagao je i Slobodan Vrdoljak. Gladna jedriličarska usta ne mogu previše čekati. Ipak se od Iža Veloga do Zadra jedrilo o, ho, ho… vremena.
Živahno je u nedjelju, u vruće poslijepodne, bilo na Vitrenjaku. Regata, jedriličarke i jedriličari…
- Sad smo mirni do Zadarske Koke! – konstatirao je barba Ivo Ivanković, Uskokov čovjek za opće dobro.
Prethodno je zdušno dodijelio posebnu nagradu posadi jedrilice Ruzina, a posadu pretežito čine dame, što nije prošlo nezapaženo. Naime, pljeskali su svi, pa i oni koji su u tom trenu u rukama imali pozamašne Kilerove porcije. Snašli su se već nekako da oslobode dlanove…
Na koncu, Draško je Stipić, predsjednik kluba, čestitao je svima, zahvalio svima na odazivu, na sudjelovanju na regati, a napose volonterima…
- Bez njih nema ništa, oni su važni u svakom događanju!
Ma, da je bilo samo malo više vitra!!!
Tekst: Bernard Paleka
Foto: JK Uskok
