Poezija jedrenja je stara kao i svijet.
Antoine De Saint-Exupery
- A, što ja znam! Imala sam devet, 10 godina i polazila sam sate klasičnoga baleta kad mi je jedan dan tata predložio da pokušam početi – jedriti! Odakle mu prijedlog? Kći njegova prijatelja (Zlatka Glavurtić, pr. a.) već je bila jedriličarka, pa je tata pomislio da bih i ja mogla.
Tako govori današnja mama troje djece (Marita, Šimun i Cvita), zaposlena žena i sve drugo što život od nje traži, Kasia Kurtin.
- Cvita je najmlađa, još sam na porođajnom, a inače sam zaposlena u Gradskoj upravi.
Kad je počela dolaziti na Vitrenjak, u program Škole jedrenja, pratila su je i braća.
- Da, samo oni su u nekom trenutku prestali dolaziti. Ja nisam.
Na Vitrenjaku, u Uskoku, kaže, brzo se uklopila u društvo.
- Bilo je čarobno. Djeca u toj dobi imaju društvo u školi, u dvorištu, na koncu i rođake i slično, ali ovo društvo u klubu nosilo je druge dimenzije. Isprepleli smo se, uspostavili čvrste relacije i produbljivali ih, te na koncu ostali trajno povezani iskrenim prijateljstvima. I toliko godina poslije punio držimo jedno do drugoga.
U vremenu kad je Kasia polazila Školu jedrenja program je vodio Mario Paleka, a poslije je došao Miro Magašić.
- U početku je to jedna vrsta igrarije, oko crvene bove, itd, a onda polako dođe vrijeme kad se malo ozbiljnije jedri. Prve regate za mene su značile malo nelagode, ipak ideš iz kuće na tri, četiri dana i sve ti je nepoznato. Ali, privikne se čovjek.
U klasi Optimist bilo je puno natjecanja, puno putovanja…
- Čini mi se da smo jedno vrijeme regate imali svaki drugi tjedan. Sve to jest pomalo naporno, ali onaj tko „zagrize“, neće odustati tek tako. Ja sam bila jedna od onih koji jesu jedrenje prigrlili. Nekako u to vrijeme za trenericu smo dobili Danijelu Gluhan koja je bila u prvoj fazi svoga trenerskoga djelovanja.
Govori Kasia da je i njoj, kao i svima drugima, Daniela bila druga mama.
- U svakom slučaju. Učila nas je mnogočemu, a mi smo ionako ozračje i sami napravili takvim da nikad nije bilo negative, nikad netrpeljivosti i da smo, zapravo, funkcionirali kao istinska zajednica. Slobodna sam reći da mi je ta životna faza omogućila da se veoma dobro pripremim za život. Osnažila sam svoju ličnost i svoje tijelo.
Godine 2001. Kasia je bila u klasi Optimist na svojoj prvoj natjecateljskoj regati u Poreču, poslije čega je niz nastavljen. Godine 2002. u Splitu je bila ukupno četvrta, a druga među djevojkama, te se postupno probijala među najbolje… Godine 2006. na Otvorenom PH u Zadru Kasia je bila prva među djevojkama, četvrta ukupno i tako stavila točku na i prije prijelaza u drugu klasu. Uskok je pobrao niz medalja (o čemu drugom zgodom), a Daniela Gluhan tada je istakla:
- Kasia je na najbolji mogući način zaključila kadetsku dob!
S najboljom prijateljicom, klupskom kolegicom, Mateom Senkić činila je potom posadu u klasi 420.
- Matea je bila kormilarka, ja flokistica. Poslije sam jedrila s Marijom Uhoda i 2007. bile smo hrvatske prvakinje, a imale smo i drugih izvrsnih plasmana. Dijelom i zato jer sam bila više sklona jedriti sama, ovisiti o sebi i pred sebe postavljati neke pragove koji vode prema najboljim mogućim postignućima, prešla sam u Laser 4, 7.
U početku, kaže Kasia, neko je vrijeme „lovila konce“…
- Di ću, što ću, kako ću… Kako okrenuti bovu i slično, stalno se mota po glavi. Onda u danom trenu puno toga dođe na svoje mjesto. Privikneš se na brzinu uočavanja situacije, analizu, donošenje odluka i realizaciju tih odluka. Shvatila sam i da je bitno opustiti se, otkloniti strah i prepustiti se moru i vjetru.
Nije neobično što bi ponekad i – zapjevala!
- Ha, ha… Neko vrijeme, onako usamljen na moru, u glavi se vrti neka pjesma, a naiđe trenutak i kad otvoriš grlo i počneš pjevati. Što? Paaaa, Daleka obala mi je tad bio omiljeni sastav, ali bile su i druge pjesme na repertoaru, često Gibonnijeve.
I učestali rituali…
- Ha, ha… ako bih prvi dan bila dobra, onda sam i drugi dan obula iste „bičve“.
Tijekom niza treninga i različitih regata otkrije se ponešto i o sebi samomu.
- Mene je dugo pratila jedna te ista pojava – slabi start. Slab u smislu da nisam poput mnogih bila preagresivna i gurala se nego bih nekako dospjela iza drugih i tako…
Jedriličarke i jedriličari veoma su strpljivi ljudi.
- Strpljivost se na da izbjeći. Ima regata kad start čekaš i čekaš, ali i općenito smo strpljivi. U jedrenju je tako. Dodala bih i da od prvoga dana u Školi jedrenja i dalje, na svakom treningu, na svakoj regati, na putovanjima… učvršćujemo disciplinu i samodisciplinu.
Na primjer, u prehrani.
- Da, sjećam se dobro da nam je trenerica Daniela nedvosmisleno dala do znanja što nije dopušteno. Recimo, gumeni bomboni, čipsevi, gazirana pića. Tu i tamo napravili bismo prekršaj pa kupili čips i sakrili u jedrilicu, tek toliko da nas želja mine.
U klasi Laser 4, 7 (gdje je izvrsno jedrila i Matea Senkić) godine 2008. na Svjetskom prvenstvu Matea je bila druga, a Kasia šesta, a na Europskom prvenstvu Matea je bila prva Kasia četvrta.
- Žensko jedrenje bilo je u zamahu. Puno djevojaka, radili smo izvrsno, putovali, natjecali se… Lijepo je to razdoblje, nešto što ću zauvijek pamtiti.
Kao što će pamtiti (malo ćemo se vratiti) i naslov državne prvakinje u Optimistu.
- Je, je… Prije odlaska u Opatiju rekli su mi da ću jedriti u brodu u kojemu je prije bio Matija Longin. A ništa… samo što je ta jedrilica imala 12 godina! A ja sam već prije po regatama znala potajno gledati kakve brodove i kakvu opremu imaju drugi. I kao dijete maštaš „Uh, da je meni nešto takvo!“, a eto dopao me taj stari Matijin brod. I ja bila prva! A tek poslije sam shvatila da ne igra ulogu ni brod, ni njegove godine, ni druge stvari nego da je bitno ono što imaš u glavi i kako si se spremio i kako si na moru jedrio i koliko si čvrst bio…
A još prije…
- Ha, ha… imali smo neku klupsku regatu do Kali. Uhvatio nas je neverin, a ja onako sitna izbezumila se. Tada čovjek veoma dobro shvati što mu je raditi da se ne dogodi prevrtanje ili neka druga nedaća, kažeš sam sebi „Mirno dalje“ i osloniš se na sigurnost što si među svojim ljudima. Sve treba proći.
Šesto mjesto na SP u Laseru 4, 7 omogućilo je Kasiji određeni stupanj u kategorizaciji sportaša.
- Da, ali takva postignuća čovjeku znače i određeno priznanje. Zadovoljštinu. Nama u jedrenju i neku nagradu za silne sate na moru, za zaleđene prste, za upale mjehura, žuljeve… Odričeš se i odričeš i odričeš i doista si sretan kad se nađeš među najboljima. Sportašice i sportaši, ako su se posve predali svojoj strasti, nemaju vremena za brojne mladenačke aktivnosti i neke intervale potpuno otklona od svega. Ponekad se smatraš žrtvom, ali onda dođu regate, dođu putovanja i strast za jedrenjem dođe na svoje.
Kao gimnazijalka Kasia se poslije mature našla u situaciji da valja dobro promisliti i odabrati stazu kojom će dalje.
- Godina i godine jedrenja prošle su. Nije da nisam željela više. Jesam, ali sam sve razmotrila i odlučila se posvetiti studiju građevine. Bio je to kraj za moje natjecateljsko jedrenje.
Opet, vještina jedrenja nešto je što čovjeka trajno privlači moru i Kasia nije popustila.
- Ušla sam u svijet skiperaže. Za mene je to značilo da sam i dalje tu, na moru, ali da istodobno i sebi namičem određenu svotu novca. A studentariji nikad dosta, ha, ha…
Godinama je Kasia, uglavnom po Jadranu, bila skiperica.
- Ljeta su mi bila ispunjena. Kako je bilo? Uz neke iznimke, bila sam prihvaćena odmah i taj sam posao radila odgovorno i savjesno. Iznimka? Pa, bila je jedna situacija da su se neki likovi kao bunili da što će njima žena biti skiper i da ovo, da ono, ali su se na koncu ukrcali. Odmah sam procijenila da su puni predrasuda. Otisnuli smo se i počeli su malo neumjesno dobacivati i onda…
!?
- Onda sam dreknula (vidiš kako je svojedobno pjevanje dobrošlo, pr. a.) što ih je prikovalo za brod. Nisam dopustila da bilo što kažu nego sam im veoma oštrim tonom rekla da se izvole srediti i dok su na brodu, da su pod mojim zapovjedništvom. Sredili su se.
I bolje da jesu.
- Na koncu, zahvaljivali su mi biranim riječima i rastali smo se prijateljski.
Prestala je Kasia biti skiperica, ali jedrila je povremeno na krstašima.
- Nemam svoj brod, ali se nadam da jednoga dana hoću. Majčinstvo mi uzima dosta vremena, pa radno mjesto i tako…. Kad gledam more, u meni bukti želja da se izložim vjetru, da me propuše… Vuče me, da, jako me vuče!
E, ali zato Marita jedri.
- A eno je, u Optimistima je. Iskreno, pokušala sam je odgovoriti od jedrenja, ali ona zapela i ne popušta. Kume su joj Angie i Rita Uhoda, stalno se vrtjela tu negdje, pa je Maritu privuklo i opčinilo jedrenje. I zadržalo. Znam po sebi da je to neodoljiva sila…
Tekst: Bernard Paleka
Foto: Arhiva Kasije Kurtin
