Želio sam slobodu, svježi zrak i avanturu. Našao sam to na moru.
Alain Gerbeault
Nije okasnila. Dapače, došla je i koji trenutak prije nego što smo se bili dogovorili.
- A eto, jeednoga sina odvela k baki, mojoj mami, a drugoga u vrtić! Sad možemo razgovarati – uz srdačan i široki osmijeh govori Romana Pikunić.
Čekaj, tko je Romana Pikunić!?
- Ha, ha… do udaje sam nosila prezime Župan!
Jedrila je, dakako, pod djevojačkim prezimenom. I dan danas kad ju u jedriličarskom miljeu netko spominje, redovito je to upravo pod prezimenom Župan.
- A je…
U svijet jedrenja ušla je Romana pomalo atipično.
- Ma, ja sam bila u Plesnoj školi Samba, latino ples bio je meni u žarištu. I onda, s prijateljicom sam pomagala njezinoj obitelji oko broda, bio je to neki krstaš, malo smo i jedrili…
Već je bila srednjoškolka kad je, spletom okolnosti, postala polaznica jedne ljetne škole jedrenja.
- Instruktor je bio Marinko Miočić, a vježbali smo na – katamaranu! Jedrili smo cijelo ljeto.
Na poticaj jedne surferice prezimena Andrović otišla je Romana u Sv. Krševan.
- Na more sam išla u Optimistu, ali samo u početku. Prešla sam u klasu 470 i prilično ozbiuljno zagrizla. Došla je potom i Enia Ninčević i nas smo dvije postale posada. Ona na timunu, ja na floku.
Oko godinu dana bile su Romana i Enia u Sv. Krševanu.
- Spletom okolnosti došle smo u JK Uskok. Tada je za 470 trener bio Ivan Bulaja, ali on je relativno brzo otišao. No, dok je Bulaja i bio još u Uskoku, ali je išao negdje, s nama je radio Matija Longin. Poslije je došao Karlo Krpeljević i s njim smo radile sve dok nismo prestale jedriti.
Obje su se djevojke, i Enia i Romana, ozbiljno predale jedrenju.
- Mogu slobodno reći da smo uživale u jedrenju. Je, u početku je malo nezgodno kad su regate pa si među zadnjima i tako, ali to se prevlada s vremenom. Bile smo stalno visoko motivirane i uvijek smo govorile „Idemo, idemo…!!!“. Bilo je to životno razdoblje tijekom kojega sam željela samo jedriti.
U njima je dvjema Uskok dobio izvrsnu žensku posadu. I hrvatsko jedrenje.
- Radile smo dosta, po pet, šest sati na moru. Onda i fizička priprema o čemu su se jedno vrijeme brinuli Daniela Gluhan i Filip Eškinja. Nužno je tijelo dovesti u stanje da može u svakom trenutku biti sposobno za bilo kakav pokret koji će odgovarati jedrilici. Čovjek kadkad nešto radi instinktivno, ali to nije uvijek korisno. To je prilagođavanje zapravo kontinuitet, stalna borba. Kad tijelo dobro radi, radi i glava! I nagrada je najveća onaj ushit kad si sve napravio što je trebalo i kad si na moru brz.
Djevojke su imale sve bolje i bolje plasmane i bilo je pitanje trenutka kad će se plasirati na Olimpijadu.
- Već i naznaka da smo tu negdje, kad smo bile u TOP 20, velika je stvar. U Barceloni smo imale bitku za plasman na OI u Londonu. Na koncu smo za jedno od dva preostala mjesta imale za konkurentice posade iz Austrije i iz Rusije. Jesmo imale prednost, ali nikad se ne zna.
Uspjele su, dakako.
- U odlučnom trenutku bile smo prve, Austrijanke druge, a Ruskinje treće. Tako su Ruskinje prvi put nakon dugo vremena ostale bez OI. Bilo je puno vala, nije bilo lako, ali nismo se dale.
Nakon što je završilo, uslijedio je – plač!
- Prije cilja malo smo komentirale, sad će, sad će… Da, počela sam plakati, pa i Enia, a vidjele smo i Austrijanke kako plaču. Olimpijada! Pa, nema tog sportaša koji u sebi ne nosi želju da jednoga dana nastupi na Olimpijadi. U meni je ta želja buktila.
U Londonu su Enia i Romana bile 17.
- Za mene će to sve uvijek biti nezaboravno. Olimpijsko ozračje, druženje, zanimljivi ljudi, natjecanje…
Sadržajno je, kaže Romana, bilo vrijeme što su ga Enia i ona kao posada provele s trenerom Karlom Krpeljevićem.
- Moglo bi se reći da je naš trener Karlo u jednoj mjeri bio s nama i prijatelj. Nije po životnoj dobi bio previše stariji, a općenito smo izgradile s njim odnos pun povjerenja. Kad je bilo moguće i izlazili smo skupa… Surađivali smo izvrsno.
Gdje je bilo najneobičnije jedriti?
- Svakako u Australiji. Dvaput smo bile tamo na svjetskim prvenstvima. Jednom u perthu, jednom u Melbourneu. Čak sam tamo i jednu ozljedu bila doživjela.
Prevrtanja koliko voliš.
- Ma, za australske vode to je normalno. Naletjela je bila nevera, a bilo je još ozlijeđenih. K tomu, ne može se jedriti tamo baš bilo kad. Najprije moraju biti sigurni da nema morskih pasa, potom da su tuljani dovoljno daleko. Da, prevrtanja je puno i samo i jedino u Australiji dopušteno je da ljudi u gumenjacima dođu pomoći nakon prevrtanja. Drugdje to nije dopušteno.
Kako djevojčica ili dječak otklone strah od prevrtanja, dubine…
- Pa…. Tako što se – prevrneš! U klasi Optimist rano se to nauči, zapravo kad se prevrneš spoznaš da neće biti ništa strašno. Meni se događalo prevrtanje i na katamaranu. Onda je to drugačiji protokol. Kad je čovjek spreman na sve, pravilno će postupiti.
Vještina jedrenja, zapravo, pripremi čovjeka za sve.
- Je, tako je! Hladnoća? Ha, kad te smoči prvi veliki val, navikneš se. Zimski mjeseci nose i promrzle prste, ali to je sve u drugom planu u odnosu na želju da se bude što bolji. Bura je, svakako, najgora jer mokroga čovjeka drži u nelagodnoj situaciji, ali ide to nekako, ide…
Pa će Romana i ovo:
- Evo, gotovo nikad mi nismo bili bolesni. Na friškom si zraku, krećeš se, dobro si pripremljen, radi tijelo, radi glava…
Negdje 2014. posada Ninčević – Župan prestala se natjecati.
- Kad smo ostale bez plasmana na OI u Riju 2016., došao je trenutak za kraj. Bile smo deset godina posada. Putovale, jele, trenirale, natjecale se, izlazile, razonodile se, spavale u istoj sobi…
Životni je put Romanu odveo u sportski menadžment.
- Da, to sam završila u Zadru i počela sam raditi u očevoj tvrtki. Onda sam još završila dizajn interijera i sad radim malo s tatom, malo s mužem.
U međuvremenu je dvaput rodila.
- Evo, Lukas ima šest, a Adrian ima godinu.
Budući jedriličari, ili..?
- Ha! Ne znam! Lukasu ću sugerirati Školu jedrenja jer smatram da će mu sve vještine dobro doći u životu, pa i jedrenje i sve što čovjek u jedrenju i oko njega nauči. Ako će obojica izabrati štogod drugo, nek’ tako bude.
Kako s vremenskim odmakom danas Romani izgleda razdoblje natjecateljskoga jedrenja?
- Da se i drugi put rodim, ništa ne bih promijenila! Ništa! Razdoblje o kojemu smo razgovarali i moje bivanje u jedrenju omogućili su mi putovanja, natjecanje, druženja, prijateljstva, brojna životna iskustva, ostvarivanje sportskih ciljeva, pa i drugih ciljeva… To je bogatstvo.
Tu i tamo, kaže, poslije 2014. sudjelovala je u nekim regatama.
- Krstaši uglavnom, ali ništa previše. Trenerica? A ne, nisam bila na timunu nego ono malo u Optimistu, pa i nemam neku širinu da bih mogla biti trenerica.
Ipak, o jedrenju je, osim na otvaranju velebne izložbe u Dvije palače, govorila najzahvalnijoj mogućoj publici.
- Je, je, bilo je to u Dječjem vrtiću Grigor Vitez. Stariji sin Lukas pohađa taj vrtić, a išla sam im govoriti o jedrenju, o olimpijadi…
I?
- Uh, radoznali su bili i pitali su puno toga. Prezentirala sam im i „minorse“ , one smiješne likove i bili su oduševljeni. Pokazala sam im i jednu od svojih medalja. Govorila sam im i o fair – playu i brzo su shvatili o čemu se radi. Drago mi je to bilo, baš zadnimljivo…
Pita li Lukas, recimo, svoju mamu kako je bilo na OI?
- Pita i zanima se za moje jedrenje. Sluša, sluša i onda uzme bojice i naslika me!
Eto, znate li sad tko je Romana Pikunić!?
Tekst: Bernard Paleka
Foto: Album Romane Pikunić
