– Klasični balet u Glazbenoj školi Blagoja Berse!
Nema, valjda, djevojčice koja nije, više ili manje, pohađala nastavu klasičnoga baleta! Ali, nije Antonela Kačan ni prva ni jedina jedriličarka koja je, kao djevojčica, puste sate klasičnoga baleta zamijenila – morem!
- Moji su me roditelji tada htjeli odmaknuti od televizijskoga ekrana, puno sam gledala svakakve crtiće, emisije, pa di će, što će, predložili su mi nekoliko sportova i ja sam se odlučila za jedrenje – govori Antonela Kačan.
Roditeljima kapa dolje!
- Imali smo drveni brod koji je, takoreći, bio naša kuća na moru, pa smo s užom obitelji često odlazili na more i to po tjedan ili dva. Čak smo i kruh pekli. Ipak, unatoč tim iskustvima, nitko se u obitelji prije mene nije ozbiljnije bavio jedrenjem.
Nekako u vrijeme kad je Antonela došla u Uskok u onodobnoj Školi jedrenja radili su kao treneri Miro Magašić i Mario Paleka.
- Bilo je od mene starijih cura, Matea Senkić, Kasija Kurtin, Renata Petani, Tea Šimunov, Zlatka Glavurtić… Kao i svi koji su ostali u jedrenju, poslije Škole jedrenja prešla sam u klasu Optimist kod Daniele Gluhan.
Kako je bilo jedriti u početku? Na koji način si se borila protiv straha?
- A valjda na svoj način, kao i svatko drugi. Dio godine bude hladan i na moru nije jednostavno ni ugodno.
Ni u moru!
- Je, prevrneš se i tako, ali malo pomalo navikneš se. Najteže je bilo kad bi odijelo propuštalo na gumi pa bih ostajala mokra. U klasi Laser 4.7 jedri se u neoprenu, pa bi nakon jedrenja sljedeći dan trebalo ponovno navući isto, još mokro odijelo, a vani hladno i nema se gdje osušiti. Znali smo ga sušiti fenom, samo da ga bude ugodnije obući, jer čim te prvi val zapljusne, ionako si potpuno mokar.
Izdržala je sve te kušnje…
- Sestra je probala, ali nije ostala. Otišla je u rukomet, pa u neke druge sportove.
Danas, puno godina poslije, Antonela govori da joj je jedrenje donijelo brojne vrijednosti.
- Meni je, vjerujem i drugima, sve to bilo novo, zanimljivo i izazovno. Treninzi, odlasci na regate, natjecanja, upoznavanje novih ljudi i stjecanje prijatelja sa svih strana. Da ne govorimo o tomu koliko smo usvojili drugih spoznaja i naučili niz životnih vještina.
Na primjer?
- Svaki trening, svako putovanje i svako natjecanje donosili su novo iskustvo. U jedrenju sam najviše naučila preuzimati odgovornost za jedrilicu i svu opremu, ali i djelotvorno u hodu rješavati probleme. Na neki način, upravo me taj sport izvukao iz vlastite čahure. Shvatiš koliko je važno razmišljati izvan uobičajenih okvira i vrlo brzo postaneš svjestan vlastite odgovornosti, a tu spoznaju s vremenom samo dodatno učvrstiš. Jer, na kraju, nitko drugi neće napraviti ono što moraš učiniti sam.
Roditelji i sestra, naravno, podržavali su Antonelu.
- Svakako! Sestra Đana i roditelji činili su sve što su mogli i od prvoga dana imala sam njihovu snažnu potporu i najvjernije navijače.
Mama je, recimo, došla pogledati prvu Antonelinu regatu.
- Uh… imali smo internu regatu i mama je pobjegla s posla da bi me gledala. I što je bilo? Ha, prevrnula sam se i onda sam joj, onako ljutita, dobacila da je li baš morala doći i vidjeti to moje prevrtanje!
U klasi Optimist dosegla je u konkurenciji djevojčica naslov državne prvakinje.
- A je, lipo je to bilo.
Kao kadetkinja na državnom prvenstvu 2009. bila je Antonela druga, imala je i druge izvrsne plasmane. Godinu prije, pak, na EP bila je 37., a 2009. bila je 15.
- Onda sam prešla u klasu Laser 4, 7 i sa 16 godina bila na EP u Francuskoj u juniorskoj konkurenciji. Bilo je to 2010.
I – bronca!
- Ajme, uopće nije meni izgledalo da ću osvojiti medalju. Predzadnji dan bila sam četvrta, a zadnji dan bilo je neizvjesno, jedriti se hoće – neće, neka bonaca. Ipak, bila su još dva plova i ja sam, eto, ostvarila plasman koji mi je ukupno donio broncu. Motrila sam na Finkinje da ne budu plasirane na poziciju koja bi njima donijela prednost. Daniela (Gluhan, pr. a.) je poslije rekla da je to bila neke vrsti komedije, ali – medalja je tu!
Krajem te godine u Puli je održana najmasovnija hrvatska regata malih klasa s oko 500 sudionika iz desetak zemalja. Antonela Kačan u klasi Laser 4, 7 u ženskoj konkurenciji pobijedila je u dvama od pet plovova, dvaput je bila druga, te jednom sedma.
- Boljela su me leđa. Da, pojave se neki problemi, pa i danas me malo koljena muče, ali to je u jedrenju tako. Bitno je imati visoki stupanj fizičke pripremljenosti te kontinuirano raditi na sebi ulažući u vlastito zdravlje i kvalitetnu pripremu.
Kad je o Puli riječ i Regati sv. Nikole, kaže Antonela da je ta regata i ona hvarska, zimska, veoma teška.
- Hladno, hladno, hladno… Cvokoćeš dok jedriš i samo čekaš trenutak kad ćeš se napokon ugrijati. Još kad te lantina „opali“ po glavi, kao mene jednom!
U Laseru 4, 7 godine 2011. Antonela je na Europskom kupu u Italiji bila treća u ženskoj konkurenciji a i na drugim je natjecanjima imala izvrsna postignuća. Nije li joj u primislima bila i Olimpijada?
- Brojne okolnosti bila su takve da se nisam zanosila. Probala sam malo jedriti i u Laser Radijalu gdje je Tina Mihelić bila doista broj jedan, a s vremenom sam se fokusirala najprije na srednju školu, potom na studiranje, što je značilo i da ću jedriti, recimo tako, sve manje.
Da, poslije osnovnoškolskoga obrazovanja u Šimuna Kožičića Benje, te srednjoškolskoga u Ekonomskoj školi, Antonela je odlučila studirati na Kineziološkom fakultetu.
- Dvije godine, ali sam na kraju odustala i prešla na Pomorski fakultet, smjer nautika, a potom nastavila diplomskim studijem iz logistike i menadžmenta u pomorstvu i prometu.
Natjecateljsko jedrenje došlo je kraju.
- Tako je. Zaposlena sam u Bruneko Yacht Charteru, pa sam na taj način i dalje povezana s morem. Prošle dvije godine aktivno sudjelujem u radu kluba, pomažući koliko mogu kad stignem. Jedrim li? Rijetko, uglavnom završavamo sezonu team buildingom na Zadarskoj Koki, što je u firmi već postala prava tradicija i veselimo se i ovogodišnjoj, 22. Zadarskoj Koki.
Bliska će budućnost Antoneli podariti novu životnu dimenziju, a kad jednoga dana bude majka, hoće li djetetu ili djeci preporučiti – jedrenje?
- Svakako! Teško je predvidjeti čime će se djeca baviti u budućnosti, s obzirom na brz razvoj i dostupnost različitih tehnologija. No, bez obzira na njihov izbor, bit ću im podrška. Moram priznati, jedrenje je otvorilo moje životne vidike i oblikovalo me u osobu kakva sam danas, vjerujem da, da nisam jedrila, ne bih bila ista. Ta zajednica zrači posebnom, opuštenom energijom, i drago mi je što sam i dalje njen mali, ali značajan dio – zaključila je Antonela.
I sad, što bi čovjek mogao reći? Jednom balet, ali ne i balerina uvijek. Jednom jedriličarka – uvijek jedriličarka!
Tekst: Bernard Paleka
Foto: Album Antonele Kačan
