SJEĆANJE – Emil Gregov i Vanja Padelin o Alenu Bruketi: Strastveni jedriličar, prijatelj, duša od čovika…!

Malo prije ovogodišnjega izdanja Memorijala Alena Brukete (vidi pojedinosti ovdje) u razgovoru s Emilom Gregovom i Vanjom Padelinom, klupskim senatorima, podsjetili smo se na ličnost pokojnoga Alena Brukete, čovjeka u čiju će se čast u subotu i u nedjelju, 19. i 20. rujna 2026., jedriti od Zadra do Iža i natrag.

  • Obitelj Bruketa u doba kad je Alen došao u klub živjela je u Kampo Kaštelu. Nekoliko se mladića iz toga kvarta okupilo i došli su u Uskok, otprilike 1973. ili 1974. Tada je klub, naravno, još bio u dijelu prostora gdje je danas Marina – govori Emil Gregov.

Društvo iz Kampo Kaštela relativno se brzo osulo, a u Uskoku je ostao samo Alen.

  • Da, da, ostali su prestali dolaziti. Ne i on. Začuđujuće je koliko se brzo Alen bio uklopio među jedriličare i odmah je zbog svojih vrlina, a imao ih je bezbroj, postao omiljen – kaže Vanja Padelin.

Svaki klub, zapravo, treba ljude kakav je bio Alen Bruketa.

Vanja Padelin:

  • Njega su proželi i entuzijazam i strast prema jedrenju, razvijao je ljubav prema moru, jedrilicama i jedrenju kao aktivnosti.

A Emil Gregov će:

  • Svaku slobodnu sekundu koju je imao, provodio je u klubu. Doduše, nije bio jedini, bilo nas je još takvih. Što god je trebalo uraditi, uradilo se. Ništa nije bilo nemoguće.

S mladima je tada u klubu radio Josip Berak.

  • On je to vodio kako se tada radilo, to je bilo to. U tzv. malim klasama jedrio je i Alen, išli smo i na neka natjecanja. Klub nam je bio dnevni boravak – zbori Emil.

Vanja Padelin mlađi je od  pok. Alena, ali dobro se sjeća nekih pojedinosti:

  • Robi Kozulić i Alen bili su veoma čvrsto povezani, poslije i kumovi. Tijekom vremena pok. Alen nije odveć jedrio na natjecanjima, ali je klubu doprinosio na druge načine. Bio je u nizu različitih posada, u glavnom na Godfatheru, a nije pretjerano reći da je pok. Alen bio, jednostavno, sudionik svega. Treninga, natjecanja, klupskoga življenja u svakojakim oblicima, u akcijama, u osmišljavanju i provođenju programa…

U klubu je uvijek bilo ljudi koji su se prihvaćali i trenerskoga posla. Emil Gregov:

  • I pok. je Alen radio kao trener. U njemu je duboko živio iskreni i iskonski sportaš, imao je izraženi sportski duh. Još i kao atletičar, a poslije u jedrenju i sve se to osjetilo i kad je radio kao trener. Imao je posao u Tehničkoj školi, a slobodno vrijeme – trk u klub! U međuvremenu je klub došao na Vitrenjak, a posla na infrastrukturi uvijek je bilo. Kako je po naravi bio sklon tehničkoj struci, za sve ga se zvalo i uvijek je bio tu. Čak i ako je trebalo zidati, sve je mogao.

Vanja Padelin ističe da je cjelokupni doprinos pok. Alena Brukete gotovo pa nemjerljiv:

  • Takvi ljudi čine klub. U svakom je vremenu u klubu bilo entuzijasta, zaljubljenika i strastvenih jedriličara, kadkad više, kadkad manje, ali bilo ih je. Povezivao nas je sve, da idemo na regate, na događanja, radio je to od srca. Bio je univerzalac i svi smo to prepoznali i iskreno cijenili. Mjesto pok. Alena istaknuto je i meni se ponekad učini da nad Vitrenjakom i nad klubom njegov duh dobrodušno bdije.

Velikosrpska agresija, potom Domovinski rat, promijenili su puno toga. Emil Gregov:

  • Veliki dio članstva otišao je na ratište, Dorian Perović, Mauro Stipčević, Draško Stipić, ja… ali smo se trudili održati klub. I pok. Alen s nama, premda on nije smio zbog zdravstvenih razloga na bojište, ali prijavio se u pirotehničare. Njegova je silna želja bila dati doprinos obrani Republike Hrvatske i postao je pirotehničar.

Ratu i teškim uvjetima unatoč, klub se održao.  Nitko, a među njima ni pok. Alen, nije uzalud jurio po cijele dane, dolazio na Vitrenjak, radio koliko se moglo…

  • Alen Bruketa jednostavno je bio ono što u Dalmaciji kažu za takve ljude: Dobar čovik! U svakom trenu spreman žrtvovati se da bi ugodio drugom, navlastito nekom u nevolji. Nikad, baš nikad, ništa nije napravio iz osobnog interesa. Nedostaje nam… – zaključio je Emil Gregov.

Alen Bruketa smrtno je stradao na svom poslu, u četvrtak, 16. prosinca 1992., oko 14 sati na južnom dijelu civilne piste na zadarskom aerodromu. Imao je 31 godinu i nepuna dva mjeseca…

Počivao u miru! (bp)

Foto: Arhiva obitelji Bruketa i JK Uskok