Kratka novinska vijest u lokalnom Narodnom listu od rujna 1980. informirala je čitatelje da je u Zadru u organizaciji JK-a Uskok od 29. do 31. kolovoza održano Prvenstvo Hrvatske u jedrenju u klasama Optimist, Kadet, 420 i Laser. Središte natjecanja bilo je na plaži u sklopu tadašnjega Hotelskoga poduzeća Borik.
- Tamo su se uvijek održavala natjecanja u to doba jer drugdje nije bilo infrastrukturnih uvjeta – govori Alen Hrboka, jedan od sudionika spomenutoga prvenstva.
Novine su faktografski navele da je u klasi Optimist bilo dvadesetpetoro natjecateljica i natjecatelja, a da je Alen Hrboka (1966.), član Uskoka, bio na 17. mjestu.
- Davno je to bilo, malo su sjećanja izblijedjela.
Klasa Optimist u hrvatskim je klubovima značajnije zaživjela oko 1974., u Uskoku i nešto kasnije. U početku sve je bilo na skromnoj razini, a s vremenom se baza širila. Alen Hrboka spada među klupske pionire u klasi Optimist.
- U klubu smo imali tri jedrilice što su nabavljene u Danskoj, te tri iz Raše. Te tri iz Raše bile su u nešto lošijem stanju, a zvali smo ih Rašari, dok su danske jedrilice bile znatno bolje.
Alen danas govori da je jedriličar postao u vrijeme kad je polazio ili treći ili četvrti razred osnovne škole.
- Moja je obitelj živjela u Kovačkoj ulici u Varošu, a nakon preseljenja u neposrednoj blizini Maraske. Klub je bio odmah tu, na dohvat ruke. Mnogi koji su poput mene živjeli u neposrednoj blizini, kao Renata Andrović i Marin Milardović, neprekidno su bili u klubu. Bili su tu i Emil Gregov, Gorazd Marguč, Draško Stipić i drugi. Taj nam je neveliki prostor zapravo bio dnevni boravak. Čak smo imali i svoj ključ za spremište i mogli smo doći bilo kad. I dolazili smo…
Prisjećamo se vremena u kojemu je puno toga bilo drugačije nego što je danas.
- Mi koji smo dolazili u klub i učili se jedriti, obavljali smo i različite druge aktivnosti. Uvijek je bilo nekih zahvata i poslića.
Također i treninzi, održavali su se tako da su (malobrojne) djevojčice i dječaci dobar dio toga spoznavali sami.
- Izađemo na more, jedrimo kako znamo i umijemo. Netko bi s obale doviknuo neki savjet i to je to. Neko je vrijeme zadužen za nas bio je Fedor, čovjek koji je puno vremena provodio u klubu.
Obično su se jedriličari nadmetali tko će biti najbolji na dionici „od Galeba do crvene bove“. Pri tomu treba znati da je točka zvana „Galeb“ u naravi podignuto privezište u akvatoriju današnjega kupališta Jadran, a da je „crvena bova“ bila nešto dalje, prema Puntamici.
- Znalo nas je na moru biti sedmoro, osmoro, kako kad.
Alen je kao dječak i kao momak živio u Zadru, a obitelj je iz Žmana na Dugom otoku.
- Otac je bio pomorac, a kao sasvim mali zavolio sam more i sve što se oko mora i na moru zbiva i radi. Moj je dido živio u Žmanu i često smo odlazili k njemu, a jednom prilikom u klubu su odlučili jednu jedrilicu klase Kadet otpisati. Predložio sam da ću ju preuzeti i prebaciti u Žman. Tako je i bilo, a ja sam tu jedrilicu sredio i njome ispred Žmana jedrio kad god je bilo moguće.
S vremenom je Alen postao i natjecatelj.
- U odnosu na danas, tada nije bilo regata koliko ih ima danas. Išli smo na svega nekoliko godišnje. Za nas je to bio doživljaj. Recimo, dobro se sjećam kad smo išli u Herceg Novi na državno prvenstvo. Klub je imao jedan kombi, jedrilice na prikolicu i opremu i polako Jadranskom magistralom. Daleko je Herceg Novi, sporo se vozi i mi smo noćili u mjestu Gradac kod Makarske. Bili smo gosti rodbine Draška Stipića koji je jedrio u Laseru.
Po završetku osnovne škole Alen je odlučio upisati se u Pomorsku školu.
- Prebacio sam se u klasu 420. Neko vrijeme jedrio sam s Renatom Andrović, ona je bila flokistica. Srednja škola uzimala je nešto više vremena i trenirali smo kad smo mogli. Nekako u to vrijeme i klub se selio na Vitrenjak. Sagrađen je objekt, okoliš je bio još neuređen, ali je bio podignut zog za boćanje. Mi smo, kad bi nam Severo Padelin to kazao, trebali pomagati i kopanju nekih temelja i slično. Dakako, radili smo i ono što je trebalo na održavanju jedrilica i opreme pri čemu je krpanje jedara bila redovita aktivnost.
Iako od Alena stariji dvije godine, Gorazd Marguč odlukom Severa Padelina postao je Alenov flokist.
- Kratko je to trajalo. Padelin je bio odlučan da nas dvojica trebamo biti posada za jedno prvenstvo i mi smo to i odradili.
U danom trenutku Alen je odlučio prestati jedriti.
- Došle su neke druge aktivnosti i životna događanja. Danas ili bilo kad, rado se sjetim toga razdoblja. Meni je more i boravak na moru isto što i sloboda u punom smislu riječi. Ako baš hoćemo, jedrenje je aktivnost i za dušu i za tilo. Fotografije? Aaaaaa… nemam ništa! U to doba veoma je rijetko, gotovo nikad, netko ponešto fotografirao.
Na moru je Alen bio i dalje.
- Malo sam živio u Zadru, malo u Žmanu, ribario. Sad nešto manje, ali more je za mene uvijek – more!
Tako pjeva i Meri Cetinić na tekst Slobodana Kovačevića – uz legendarni refren More, more… tu je i stih koji kao da je ispisan u duhu onoga što je rekao Alen: I zato ti, more, hvala. (bp)
- Napomena: Uz ovaj tekst – kao ilustracija – postavljena je jedna fotografija Ante Ivića što ju je 1985. snimio na PH za klase Optimist i Kadet. Fotografija je u klupskoj arhivi.
Foto: JK Uskok
