Danas je mama… Nedavno je rodila sinčića i zaokupljena je majčinstvom, ali smo ipak pronašli „uru vrimena“ za ćakulu.
- A ništa, uskočio je tata!
Mlada je mama Renata Petani. Prije nešto više od dva desetljeća („Ajme, kako je to brzo prošlo!“) Renata je na Vitrenjak, u JK Uskok, donijela europsko zlato. I prva je to za klub bila velika medalja što ju je osvojila neka dama.
- Je, je, sjećam se dobro toga natjecanja. Uh, kako je bilo napeto, a da o povremenim prljavštinama i ne govorim. Da, na moru je bilo svašta, urotile su se Španjolke i Talijanke i poduzimale su sve da me unište – govori Renata.
Jedrila je u klasi Laser 4, 7 na Juniorskom EP u srpnju 2005. u Izoli.
- Otišla sam na prvenstvo u pratnji Petra Cupaća. Klub je bio njega odredio za sve one poslove i obveze što ih imaju treneri i vođe puta. Za njega je to bila nova uloga, on se tada aktivno i uspješno natjecao, a nekako smo funkcionirali najbolje što smo mogli.
Renata je na prvenstvu jedrila izvrsno, ali predzadnjega dana doživjela je šok.
- Kad su shvatile da nemaju izgleda, Španjolke i Talijanke uložile su protest i sve što su govorile bila je laž. Tada još nisam dobro govorila engleski, bila sam zbunjena i njihov je protest prihvaćen.
Ali, kaže Renata, ostao je još jedan dan. I…
- Kad je tako, rekla sam u sebi, zadnjega ćete dana naje..ti! Svu svoju snagu, koncentraciju i svekoliko poznavanje jedrenja izvukla sam do maksimuma i s 10 minuta prednosti ispred drugoplasirane dojedrila na cilj. Bila je fina bura, vjetar koji mi je odgovarao. Osjećaj? Vrhunski! Bila sam u izvrsnoj sportskoj formi, motivirana, žilava, borbena, željna nadmetanja. Jest da je Petar Cupać stalno govorio da jedrim na neuobičajeni način, ali bila sam ustrajna.
Organizator natjecanja osramotio se. Renata je na postolju, zlatna medalja oko vrata, a hrvatska himna…
- Ajme! Najprije su pustili neku drugu himnu, a onda – muk. Nema hrvatske himne. Nikad nisu objasnili što se dogodilo.
Skromno obučena i skromno opremljena, u odnosu na ostale jedriličarke kao da je neki siromašak, ali pobjedničkoga duha („A bit će da tu ima i vruće arbanaške krvi“), Renata se popela na vrh europskoga juniorskoga jedrenja u ženskoj konkurenciji u Laseru 4, 7.
- Pljeskali su mi drugi, jesu, a ja kao da još nisam bila ni svjesna svega. Čekaj malo, europska prvakinja!?
Dada, tako joj je nadimak, u Zadru, na Vitrenjaku dočekana je kako i spada.
- A eto, kasno smo se vratili, minula je ponoć i sve to, ali čekali su nas u klubu. Bila je torta, bile su bengalke, veselja, suza radosnica… svega pomalo. Klub je dugo čekao i čekao takvo postignuće. I danas osjećam toplinu i brižnost s toga dočeka.
Kao djevojčica Renata je slijedila brata Sandra, starijega nepune dvije godine, koji se bio opredijelio za jedrenje.
- Bili smo bliski s obitelji Kostov. Živjeli smo u Belafuži, na Putu Petrića. Sandro i Pavle jedrili su, a onda sam i ja, onako krhka, htjela biti dio te priče. U Uskoku je tada Školu jedrenja vodio Mario Jeličić. Jesam doduše neko vrijeme bila u klasičnom baletu i u atletici, ali more me vuklo i vuklo. Bio je to zov kojemu nisam mogla odoljeti. Veliko je to društvo bilo, osim brata i mene, još i Pavle Kostov, Matija Longin, Tea Šimunov, Petra Grahovac, Bruno Franin, Kasia Kurtin, Matea Senkić… Pratili smo i starije od sebe, među njima i Petra Cupaća, Stipu Šimunova, Luku Jakovčeva, Šimu Fantelu…
Danomice je Renata nastojala svoju silnu kompetitivnost usmjeravati prema cilju, biti sve bolja i bolja.
- U klasi Optimist, kao i ostali, u to vrijeme došli smo kod Daniele Gluhan. Ona je tada bila trenerica na početku svoje karijere. Uspijevala sam postupno izboriti se da se nadmećem s najboljima jer je to najbolji put prema cilju. Moj je cilj tada bio biti u A ekipi i sjećam se da sam na jednoj hvarskoj regati bila treća djevojčica. Na Hvaru je bilo 2003. i EP i bila sam 25.
Netko bi, možda, pao u malodušje. Renata nije.
- Malo su mi se rugali, da ovako, da onako, ali je mene to dodatno motiviralo. Na sljedećem EP u Švedskoj bila sam ukupno 10., a 2004. bila sam najbolja hrvatska predstavnica, ukupno sedma na EP.
U tom vremenu, a novca nije bilo dovoljno, kao ni opreme, itd., vrijedilo je „snađi se“ i za putovanja, za opremu, za boravak…
- Je, nije bilo jednostavno, noćna putovanja, teški treninzi, uvijek u nekom zaostatku u opremi u odnosu na druge…ali meni je bilo bitno biti na moru. Kad god je bilo moguće. U klubu je u to doba bilo tako da poslije prijelaza iz klase Optimist nisam imala stalnoga trenera. Ivan Bulaja imao je niz obveza i nije stizao. S druge strane, na hrvatskoj razini imala sam izvrsnu konkurenticu u Tini Mihelić iz Kostrene i nedvojbeno je to naše suparništvo doprinijelo mom razvoju, ali i njezinom.
Malo po malo Renata se u klasi Laser 4, 7 etablirala kao vrhunska i kao jedna od onih koji bi u danom trenutku mogli ostvariti plasman na olimpijske igre. Bila je juniorska državna prvakinja 2005., a usput rečeno istodobno i klupski joj kolege Luka Jakovčev i Stipe Šimunov u 420.
- Sve se ispreplelo, moj temperament, moja motiviranost, silna želja za nadmetanjem s najboljima, puno sati na moru, zapravo srčana predanost jedrenju, predanost do krajnjih granica. Osvajala sam i domaće medalje i poslije u Laseru Radijalu i nekako je došlo do toga da su se poslije pojavile i veoma darovite i perspektivne i Kasia Kurtin i Matea Senkić, pa druge mlađe cure i tu je nekako i žensko jedrenje u Zadru dobilo zamah.
Čitatelji Zadarskoga lista u Izboru najboljih sportašica i sportaša za 2005. i za 2006. dali su golemi broj glasova upravo Renati Petani.
- Da, bilo je to lijepo razdoblje. Nizale su se regate doma i vani, prvenstva… O plasmanima odlučivale su sitnice. Na SP za Laser 4, 7 u Francuskoj bila sam deveta, a na EP (dva natjecanja istodobno) ukupno sedma, jednom u Italiji i četvrta, s „drvenom medaljom“ nakon niza makinacija na moju štetu…
U jednom trenutku Renata je počela imati zdravstvenih tegoba.
- Je, smetalo je puno, smetalo… Olimpijada je za mene bila „negdje iza brda“, a kad sam htjela jedriti u klasi 29er u klubu se, recimo tako, nisu ostvarili uvjeti. Prešla sam tada u Turbo Sport, sa mnom i Tea Šimunov, trenirali smo u Sukošanu, a vodio nas je Tomislav Bašić. Već sam i studirala (krajobrazna arhitektura i primijenjena umjetnost, pr. a.) i vrijeme je donijelo okolnosti koje mi u jedrenju nisu išle na ruku. I ostao mi je zauvijek neostvareni san nastupa na OI.
Praktički, došao je kraj natjecateljskom jedrenju.
- Upravo jedrenje mi je donijelo spoznaju da je Priroda duhovna snaga koja je stalno u pokretu. Dio moga jedrenja bila je zapravo igra i to je dragocjeno, kao što je bila i dragocjena obiteljska potpora. Mama Ljiljana uvijek je bila tu, a i brat. Jedrenje me sustavno, temeljito pripremilo za život.
U jedrenju Renata dugo nije aktivna, ali jedrenje prati.
- Koliko stignem. Imam neke svoje želje…
Na primjer?
- Paaaa, recimo da se osmisli, organizira i provede regata u klasi Optimist i da bude humanitarna, a da na određeni način u regati sudjelujemo svi koji smo davno bili i u toj klasi. Moglo bi se to izvrsno napraviti i predstaviti građanima i tako, uz ostalo, dati doprinos popularizaciji i širenju jedrenja.
I još…
- U bliskoj budućnosti, nekako zamišljam, bilo bi lijepo da nekoj mladoj jedriličarki ili jedriličaru, čiji bi jedan od motiva bio da dosegnu Olimpijadu, budem trener, a istodobno i psihološka podupirateljica. Kako? Paaaa, tako i da toj curi ili tom dečku zdušno prenosim svekoliko svoje znanje o prirodnim i o sportskim vrijednostima, te mentalno i zdravstveno, te stečeno životno iskustvo u umjetničkom i urbanističkom polju. Na određeni bi se način tako, vjerujem, moja prekinuta karijera i neostvareni san nastupa na Olimpijadi potpuno ispunili u drugom biću. Eto…
Na početku spomenuta „ura vrimena“ prošla je kao da ju je – odnio vjetar! Mama Renata vratila se sinčiću i odnijela mu dar u obliku lijepe priče. Priče o jedrima, o jedrilicama, o vjetru, o valovima i jednoj morskoj vili koja je, gle čuda, finu buru u Izoli 2005. pretvorila u – zlato!
- Napomena: U nizu Renatinih fotografija uz ovaj tekst, nažalost, nema fotografije s pobjedničkoga postolja u Izoli 2005. Razlozi su tehničke naravi (fotografija neupotrebljiva za objavu), a naslovna je fotografija s tog natjecanja. Na ostalima se može u stanovitoj mjeri pratiti njezin jedriličarski put. Uz Renatu, na fotografijama su i neke njezine kolegice i neki kolege (prepoznat će se oni) s natjecanja ili nekih događanja – od natjecanja u klasi Optimist, preko klase Laser 4, 7, Laser Radial, 29er još od Hvara, Zadra, Švedske, Slovenije, Italije, SAD, plakete za postignuća, klupskih dana…
Tekst: Bernard Paleka
Foto: Album Renate Petani
