SJEĆANJE – Renata Andrović: Brate, daj mi pet bofora i pusti me na trapez! To je ono pravo!

…Ne ne bojim se juga
Ne bojim se bure
Ne bojim se neba
Dubine ni dna
Podivljali valovi me uzalud jure
Na krilima vjetra poletjet ću ja…

Sušac blues/Daleka obala

Doba je kad je JK Uskok svoj skromni prostor imao u neposrednoj blizini upravne zgrade bivše tvrtke Tankerkomerc, a u obližnjem Brodogradilištu radilo se oko jedrilica. U odnosu na danas, uvjeti su bili više nego skromni, ali jedriličarski zanesenjaci nisu takve uvjete smatrali poteškoćom ili, ne daj bože, preprekom.

• Uh, obiteljska kuća nam je nekoliko metara od kluba, sestra Vesna i ja djevojčice smo. Mi smo u obitelji imali jedrilicu, olimpijsku jolu i njome je kormilario otac Edvin. Stalno smo išli na more. I tako, tu je bio klub i sve nam na dohvat ruke pa što ćemo nego izabrati – jedrenje! – govori Renata Andrović.

Sestre Andrović ne tako davno u jednom je tekstu spomenuo i Marin Milardović.

• Pretežiti dio činili su dečki, to nije sporno. Eto, nas smo se dvije ubacile među njih, prilično hrabro. Sestra Vesna, pak, nije išla na natjecanja.

Kaže Renata da je imala možda oko pet godina kad je sjela u jedrilicu klase Optimist.

• Brzo je to sve išlo. Mene je more zgrabilo, privuklo me svim svojim čarima i doslovce sam svaki slobodan trenutak bila u klubu. Najprije smo, sjećam se, imali teorijski tečaj gdje su nas podučavali Ševero Padelin, Ante Ivić i Krešo Jadrešin kojega su svi zvali Bajoko. Ukazivali su nam na smjerove vjetra, dijelove jedrilice, što je škota, što je kormilo, itd., a mi smo to trebali nacrtati. Potom smo počeli polako jedriti, a oni su nas promatrali s kopna, dovikivali nam što trebamo napraviti i pratili nas.

Bilo je tu svakojakih zgoda.

• Ajme, jednom smo Marin Milardović, jedreći u klasi Kadet, izgubili kormilo. Jednom smo se malo, hm, pravili važni. Učinio je reful bure, pa što ćemo i kako ćemo, ili ćemo virati ili nećemo… Virali smo i okrenulo nas na 30 metara udaljenosti od trajekta (tada su trajekti pristajali u gradsku luku, pr. a.) čiji je zapovjednik stalno trubio. Oni na kopnu izderali grla vičući, a mi smo uspjeli jedrilicu vratiti i izbjeći trajekt. Za dlaku…

Tek su poslije, naravno, posve shvatili u kakvoj su opasnosti bili.

• Morali smo na kopno i najprije saslušati oštre prijekore, a poslije smo dobili zabranu isplovljavanja.

No, brzo je ta zabrana opozvana.

• Malo, pomalo došla su natjecanja na regatama. Nije toga bilo koliko danas, ali bilo je.

Kad god je bilo moguće, Renata je gledala isploviti.

• Puno sam bila u klubu oko jedrilica, naučila raditi dosta toga, a dolazili smo svi kad su mogli. Nekako je došlo do toga da smo Marin Milardović i ja počeli jedriti skupa. Neko vrijeme u klasi Kadet (drvene jedrilice, pr. a.), potom u drugim klasama. Marin i ja dobro smo se slagali i upravo je on bio taj koji mi je dosta pomagao. Jednom smo na Laseru jedrili po južini, dosta jako je puhalo, a meni se dogodila nezgoda s pojasom. Nisam na vrijeme napravila određene radnje i eto problema. Uskočio je Marin, našao rješenje i nastavili smo jedriti.

U kolovozu 1980. Renata Andrović nastupila je na hrvatskom prvenstvu održanom u Zadru. U klasi 420 jedrila je s Gorazdom Margućem. Iz Uskoka jedrili su u toj klasi još Jošić i Drezga (bili su 12.), a kronika bilježi da je na prvenstvu Renata bila – jedina jedriličarka!

• Da, s Margućem sam neko vrijeme jedrila, ali relativno kratko. Bili smo 10. na tom prvenstvu. Inače, jedrila sam i s Emilom Gregovom. U to naše doba smo posadu sastavljali kako je bilo moguće.

Baš je Emil, govori, u jednoj prilici iskazao visoki stupanj razumijevanja.

• Ha, bili smo u 470 i bilo je vjetra. Emil bi postavio stvar „ili ćemo uspjeti ili nećemo“, a da bismo uspjeli, valjalo je hitro sve realizirati. Neki je brod plovio svojom linijom, a mi smo imali, možda, pet sekunda za presjeći njegovu crtu kretanja. Emil je uvijek bio smiren, nije želio forsirati. Pitao me jesam li sigurna ili ne. Trebalo je po jakom vjetru brzo dignuti spinaker. Tada, a on je uočio, ali je čekao što ću reći, nisam bila sigurna. I nismo išli sjeći. I zahvalna sam mu uvijek na tomu. Samo je kazao: Drugi put ćemo!

Pred čitateljem je, kao sastavnica ove priče, jedna sjajna crno – bijela fotografija. Snimljena je u gradskoj luci, na fotografiji su u prvom planu dvije jedrilice, a u drugomu dio Jadrolinijine bijele flote, barka prepuna putnika, zgrade na rivi…

• U jedrilici desno smo Marin Milardović i ja. On je na timunu, kao i obično, ja sam na trapezu. Stalno smo se motali po akvatoriju nevelike gradske luke, susretali se s veslačima. S njima smo se šalili i jedni smo drugima dobacivali. Kad bi bilo vjetrovito mi smo im dobacivali „Veslajte, galioti!“. A kad ne bi bilo vjetra, oni nama „Hajde, jedrite…!“

Prije isplovljavanja jedriličarke i jedriličari trebaju sve pripremiti.

• Sve traži svoje vrijeme. Priprema, isplovljavanje, jedrenje, povratak, uplovljavanje, raspremanje…Ništa nama nikad nije bilo ni teško niti smo imali neki problem. Bili smo zaneseni jedrenjem, uživali smo u dobrom društvu.

Govori dalje Renata da je jedrenje i njoj, kao i drugima, na različite načine širilo vidike.

• Strah? Ma, ne znam, možda je malo bilo nelagode u početku, ali poslije o tomu čovjek ne misli. Jedrenje čovjeka stapa s prirodom. Ja sam se, krećući se nad morem, osjećala ispunjenom. Bila sam dio te cjeline, more, valovi, vjetar, jedrilica, čovjek… Tijelo luči adrenalin, spreman si na sve, na sve što si usvojio, ali i na usvajanje novoga. Na moru nikad nije istovjetno, svaki put se valja koncentrirati i ispravno procijeniti okolnosti, brzo misliti, donijeti pravu odluku i realizirati svaku radnju.

Klub je, kaže, za nju bio…

• U klubu sam nalazila mir.

Jedrila je Renata kad je bilo moguće, tijekom osnovne škole, pa srednjoškolskoga obrazovanja (Medicinska škola), ali se bavila i drugim aktivnostima.

• Recimo, počela sam sa sportskim ronjenjem. Zanimalo me što je ispod površine mora, cijeli taj čudesni svijet, a s vremenom sam se natjecala. Skupa smo ronile Mirna Petricioli i ja i to je sjajno razdoblje.

Jedrenje je, ipak, ostalo.

• Ma, je, je… jedrila sam povremeno. Naravno da sam se prestala natjecati, ali uvijek bih se našla u nekoj posadi na nekoj prigodnoj regati. Na Zadarskoj koki, recimo. I veselim se predstojećoj Zadarskoj koki. Zajedrit ću, spremna sam, bez brige.

Poslije Medicinske škole malo je Renata „okrenula kormilo“.

• Nisam ostala u medicinskoj struci. Završila sam studij razredne nastave, radila u OŠ Stanovi, potom prešla u OŠ Zadarski otoci gdje sam i sad. Uživam, s djecom je uvijek iznova sve novo, svaki dan.

Učiteljica, mentorica, savjetnica… I mama. I baka.

• Eto, moje kćeri Nina i Paola Dukić, te Bruna Grgurević jedrile su. Bruni je, recimo, trenerica bila Daniela Gluhan. Unuci Karlo i Duje Jurlina također su jedrili nekoliko sezona.

A sestra i njezini?

• Vesna je psihologinja i radimo u istoj školi. Njezina je kći Tea također jedrila, ali u Sv. Krševanu.

Djed Renatin i Vesnin, gospodin Edvin Andrović, zaslužan je, uz ostalo, za utemeljenje Pomorskog brodarskog društva (preteča JK Uskok, pr. a.) u Zadru. 

• Otac Edvin strastveno je volio more i jedrilicu, svoju olimpijsku jolu, a mama Đurđica također je avanturističkoga duha. Kao djevojka potajice se bavila konjičkim sportom.

Dok čeka poziv za Zadarsku koku, Renata neće samo gledati more.

• Veslam u klubu Dragon boat Zadar, a u moru sam svaki dan!

!?

• Da, da, svaki dan uđem u more. Kad je vjetrovito tražim skriveni zakutak. Plivam, to mi potiče cirkulaciju. Uživam u zimskom šumu mora, a naravno i tijekom cijele godine. Izazov je to, svakako.

Ali, jedrenje…

• Brate, daj mi pet bofora i pusti me na trapez! To je ono pravo!