Studentice i studenti baš su u nedjelju, 10. svibnja 2026. završili svoj tečaj, ćakulalo se na klupici i oko stola, pa založilo ono što je barba Kiler na roštilju spravio, a u neka doba svatko je otišao svojim putem.
Kad, uru poslije odlaska – zvrrrrrrrrr!!!
- Ovdje barba Kiler!
Što je sad, nije valjda…
- Ma, znaš, naše dvi volonterke već satima rade u klupskoj kužini, to je čudo jedno. Pa sam nekako mislio, je li to priča?
A nego što je nego priča, barba Kileru. Samo…
- Ne boj se, ja ću srediti fotografije, a ti dalje kako znaš.
Onda je prošlo još uru, dvi. Pa su došle fotografije. A eto i teksta:
- Prije svega moran pohvalit’ Ireninu inicijativu da se uredi naša klupska kužina. Na njen prijedlog, drage volje san zavrnila rukave i bacila se na posa. Jer, svi znamo da ova kužina može bit još i lipša, funkcionalna i spremna za sve naše dogodovštine.
To je napisala Antonia Gobin. A Irena, koja Irena?
- Ona što govori da se sve može objaviti i triba objaviti bez cenzure!
Irena Šaran, tako da znate. Domarica na Paklenici i godinama u tom velebitskom carstvu i mater i ćaća i sve što triba jedriličarkama i jedriličarima kad se popnu na Velebit i borave na planini. Ujedno i mama Šimuna i Lovre, neustrašivih polaznika klupske Škole jedrenja.
- Jer, budimo realni, ovo nije obična kužina. To je misto di se održavaju ozbiljni sastanci… Koji vrlo brzo postanu – neozbiljni!
Tako dalje piše Antonia. I onda:
- Di se ćakula uz kavu protegne na tri ure, di se nešto “s nogu” gricne, di se rugamo jedni drugima iz ljubavi, di se zapiva i zapleše bez puno nagovaranja… Ukratko, kad je vanka grubo vrime za klupicu, ovo je naš dnevni boravak.
Zapravo, shvatite Antonijine rečenice kao plod suautorstva njezina i Irenina. Satima raditi u nedjelju ono što su radile i uradile njih dvije, to je grandiozno (ajme, taj bi izraz rabio pok. Ćiro Blažević!) i spada u vrh entuzijazma.
– Neke stvari smo donirale, neke poslale u zasluženu penziju, a neke ćemo zaminit’ novima da kužina izgleda kako Bog zapovida! Ka’ pravo srce kluba.
Što su još rekle? Evo:
- Nakon dobra dva mjeseca dogovaranja, uspjele smo se naći u skoro isto vrijeme na odgovarajućem mjestu. Učinile smo to svojom voljom jer, zapravo … (Irena, cenzura!)…. Al’ bar će kužina blistati! Uglavnom, uz sva tridisko hita 80- ih mi smo, neugodno ali korisno potrošile, pet životnih sati. Do you wanna funk with us?
Vidiš ti male, raspisala se. Nije ona dobra samo u jedrenju i u fotografiranju!
– Eto, molim bez cenzure!
Kasno, Antonia, kasno.
- Nedilja, a jugo vanka… Što mi je ovo tribalo? Mogla san na kauču ležat’!
Ma molim vas, Antonia i Irena, pa vi ste jedno čudo: U kužini sve blista, radilo je tu 20 prsta! Teće, lonci, pokriva i pinjate od late/Ulaštile pošade, zlice… i perune/za nabost’ prave bokune/ Čisti pijati/Za isti svakomu dati!/Uglancani špaher i napa/Oprana kuvarska kapa!/Nije tribala sirena/Kraj je označila – Irena!
Živile! I hvala barba Kileru…
Tekst: Bernard Paleka
Foto: Kiler i Antonia
