- Je, je, bilo je vitra, bilo… Ma, je puhalo sad ovako, sad onako, ali baš je bilo dobro jedriti i znaš, kako se tko snađe i tako. A evo, ova naša posada u subotnjem je popodnevu bila nekako najspretnija – govori Karlo Krpeljević, kormilar pobjedničke posade.
Natjecanje, pak, održano je u subotu, 28. lipnja 2025. na regatnom polju ispred Vitrenjaka. Tako je odlučio regatni odbor.
– Nadmetale su se posade sastavljene od klupskih članova i nekih nečlanova, a jedrili smo na J 70 (neolimpijska klasa), na nedavno kupljenim jedrilicama što ih je klub nabavio i opremio u sklopu projekta nazvanoga Škola mora. Prošle godine jedrili smo na prvom prvenstvu na posuđenim brodovima, a JK Uskok odlučio je kupiti četiri jedrilice i sad smo na njima održali drugo prvenstvo. Regata je održana ispred Vitrenjaka i zato da bi zbivanja na regatnom polju, a jedrilo se po štapu, moglo promatrati zainteresirano pučanstvo i tako steći neposredni uvid što se na takvom nadmetanju zbiva – kaže Luka Jakovčev, jedan od sudionika.
Četiri su jedrilice, a prijavilo se podosta jedriličarki i jedriličara u osam posada i valjalo je oblikovati dvije polufinalne skupine. Učas je regatni odbor sve to sredio i oko 16 sati počela su nadmetanja. Dakako, pomagali su brojni članovi kluba, volonteri i drugi jer bez toga…
– Ne može niti jedna regata, svatko je znao svoje misto – ističe Ozren Ivanov, također jedan od sudionika.
Sve je funkcioniralo tip top, plovovi jedan za drugim, eto i natjecateljskih napetosti, pa malo neizvjesnosti i kad se sve složilo, doznalo se koje će posade u finale. Dakle, tri plova za redoslijed od prvog do četvrtoga mjesta. I?
Pa, ovako je završilo: Team 4 – Karlo Krpeljević, Lucijan Jakovljev, Luka Dokoza, Buba Pulek, Luka Smrkinić. Pobjednici. Na drugom mjestu Team 6 – Zorislav Topolovčan, Emil Gregov, Pavle Kostov, Marko Gobin, Marin Milardović. Na trećem Team 2 – Stipe Vicković, Josipa Rnjak, Antonia Jakovčev, Marin Jakovčev, Petra Lukačić. Na četvrtom mjestu Team 8 – Luka Milardović, Mate Barić, Dora Balać, Luka Jakovčev, Maroje Morožin.
Još se sunce nije bilo sakrilo iza svjetionika na Puntamici, a jedrilice su bile privezane, raspremljene, a posade su, prilično ležerno, razgovarale o regati.
– Velika je draž na ovakvim regatama što se jedri na istovjetnim brodovima. Dakle, svaka posada ima istovjetne uvjete. Pa izvolite, da vidimo kako će tko na moru sve to iskoristiti. A druga velika stvar je što je među natjecateljima puno velikih jedriličarskih imena, olimpijaca, državnih i europskih prvaka, ljudi koji jedre desetljećima i što je za nas ostale doista i izazovno i časno nadmetati se s njima – ističe Ozren Ivanov.
U ovakvim događanjima, što ih Uskok zgodimice organizira i provodi, Karlo Krpeljević, inače već 16 godina trener u klubu, vidi još neke dimenzije:
– Cilj je i jedrenje približiti ljudima. Mi svakako želimo da jedriti dođu i oni ljudi koji nemaju jedrilicu, a imaju želju okušati se. Također i oni, bez obzira na svoju dob, koji žele naučiti jedriti. Klub je otvoren svima, od najmlađih, preko srednjoškolaca, studenata za koje ćemo nastaviti program jedrenja, do ostalih građana. Ove jedrilice, J 70, izvrsne su i za takve programe. Zadar je grad na moru i Uskok doista želi ama baš svakomu omogućiti da se bavi određenim oblikom aktivnosti povezanima s jedrenjem.
Malo prije spomenuto sunce otišlo je svojim putem, a nad Vitrenjakom se pojavio mjesec mlađak. I nešto je rasvjete bilo oko gradela gdje su poslovali Mate Ivić, Mauro Ćupić, Jere Jurišić i ostala družina. Luka Jakovčev hvalio se da je bilo toliko i toliko kobasica, pljeskavica i ostalih sadržaja (Ozren Ivanov: Ne bi nitko virova koliko čovik ogladni na moru!), Marin Milardović sa svojom družinom bio se smjestio pokraj peciva i posude sa sadržajem gradela, a jedna dama čarobnoga osmijeha obratila se piscu ovih redaka.
– Ajme, otkad se nismo vidili!
Antonia, nekad Perić, danas Jakovčev. Jedrila je i ona, a neupućeni novinar nije znao povezati njezino sadašnje prezime…
– Je, je, sad sam Jakovčev! A jesam, malo sam jedrila i ja. Mislili smo da smo drugi, a nismo nego treći!
Draga Antonia, davno bila i tenisačica, a ako je dopušteno, znamo se još s Višnjika. No, dosta o tomu, ozračje nakon podjele medalja, postalo je sjajno.
– Da, mi svakako želimo da se ljudi u Uskoku osjećaju kao velika, zadovoljna zajednica – kazat će Karlo Krpeljević.
Pa je onda tehnika iskorištena za “ljetno kino” i na hangaru je projiciran dio zbivanja na moru, padali su i komentari, Luka Jakovčev stalno je (poput Jasmina Stavrosa u onoj pjesmi) govorio da je umoran, ali nije posustajao, Leo Kvarantan podsjećao je na neke davne dane, Emil Gregov iznio da se i nekad u Uskoku jerilo na desetak monotipova, jurilo se od stola do stola, zaplesalo i sve to pod onim mjesecom mlađakom koji je, gle čuda, u neka doba postao blijed, J 70 spokojno su mirovale na vezu, a s istoka dopirale su natruhe nedjeljne zore.
Pjesnik je jednim rekao da kad zora puca, bit će dana…
Tekst: Bernard Paleka
