Na pitanje zna li kad je, u kojemu trenutku, odlučio da će biti jedriličarski trener, Dino Petešić rekao je da – zna!
- Imao sam 15 godina kad su mi rekli da ću na Punti Bajlo voditi program za polaznike Škole jedrenja. Bio je to, recimo tako, ljetni poslić koji mi se svidio.
U klasu Optimist Dino je ušao sa šest godina, a s 13 u klasu 420.
- Ma, ja sam takoreći od ranoga djetinjstva stalno bio u klubu i oko kluba, na regatama… posebno bih ljeti po cijele dane bio na Vitrenjaku. Prošao sam Školu jedrenja, potom jedrio u Optimistima, pa u Laseru, u 420, u 470, 49er-u, u Zvijezdi, na nekim katamaranima… Svojedobno mi je trenerica bila Daniela Gluhan, trener Karlo Krpeljević, a sad smo, eto, kolege.
JK Uskok imao je ljeti i u Lukoranu na Ugljanu program Škole jedrenja. I tamo je radio Dino.
- Je, je… išao sam tri ljeta. Bio sam poslije upisao studij na Pomorskom fakultetu, ali jedrenje je prevagnulo. Odlučio sam se i usavršavati jer mi se doista sviđalo raditi kao trener.
Zašto?
- Mene je to ispunjavalo. Bilo mi je veoma zanimljivo doživljavati kako na neki način pridonosim da se djeca uče jedrenju, da se razvijaju.
Poziv iz Biograda nudio je interesantan angažman.
- YC Biograd je predložio suradnju i prihvatio sam. Bio sam tri godine, a onda još tri u JK-u Briva. Ukupno šest biogradskih godina, veoma korisnih za mene kao trenera.
Pod Dinovim je skutima, uz ostale, u Biogradu do naslova državnoga prvaka u JK Briva u klasi Optimist stasavao Maroje Morožin.
- Maroje je 2022. na Cresu postao državni prvak. Poslije smo on i ja došli u JK Uskok.
Na Vitrenjaku je Dino Petešić zadužen za klasu 420, a djeluje i u klasi 49er.
- Uz Danijelu Gluhan i Karlo Krpeljević mi je mentor, a upravo s njim surađujem u objema klasama. Ako je on na putu, onda radim ja u 49er, a ako mene nema, on preuzima 420 i tako. Dakako da sam tijekom godina i godina učio od brojnih kolega jedriličara i od niza trenera.
U klasi 420 u Uskoku je u pravilu od tri do šest posada.
- Imamo dosta jedriličarki i jedriličara, zadržavaju se u klubu, rade… Nastupi su im dobri, imamo medalja, idemo na EP i na SP, a perspektiva je solidna. Nastojimo održati optimalan broj posada, netko ode u drugu klasu, a stalno dobijemo nove i to je uvijek tako.
Treneri u jedrenju nisu ljudi koji samo sjede u gumenjaku…
- Ma kakvi! Opsežan je naš posao, a drugačije i ne može biti. Na treninzima imamo uobičajene aktivnosti, na putovanjima isto, na regatama također. Vozači smo, vođe putovanja, organizatori, koordinatori, odgovorni za jedriličarke i jedriličare, za opremu, vozila…
Što vas još zaokuplja kad ste na velikim natjecanjima?
- Kuhinja! Ha, ha, ha…! Nama je posve uobičajeno da se povremeno trebamo baviti i prehranom, to jest pripremom obroka. More oduzme puno vremena, svi ogladne, na moru je moguće piti vodu i eventualno imati bananu, dvije i svi jedva čekaju povratak u bazu. Ako nije organizirana prehrana, moramo se sami pobrinuti. Nisam jednom pripremao obroke. Koje? Pa, neku tjesteninu, ali ako je bilo moguće šug dan prije, potom piletinu, meso, krumpire, pašticadu… svašta još!
Kad si shvatio da je jedriličarkama i jedriličarima upravo trenerica ili trener veoma bitan oslonac?
- Moj je pristup takav da potičem razgovor. Najbolje je biti otvoren i tako poći prema rješenju nekog problema, ako se problem pojavi. Potičem opuštenost. Općenito, komunikacija je bitna, ne samo između trenera i posada nego i njihova komunikacija na brodu. To se sve usvaja tijekom vremena, a prije toga treba otklanjati strah, ako straha bude i slično.
Kako reagiraju jedriličarke i jedriličari nakon prevrtanja?
- Uh, prevrtanja su u jedrenju učestala. Bitno im je ukazati da za svaku situaciju ima rješenje. Dobro je da se zorno uvjere što prevrtanje donosi, da ne zavlada panika, da nauče kako ispraviti brod i nastaviti. Jedrenje je takva aktivnost da se čovjek na što vještiji način bori protiv prirodnih pojava nastojeći istodobno iste te pojave upregnuti u svoju korist.
Na moru, dakako, nikad nema istovjetnih uvjeta i okolnosti.
- Svaki je put drugačije. Vjetrovi, struje, valovi… Mi jedriličarke i jedriličare trebamo pripremiti za brojne situacije, no na moru oni sami trebaju u danom trenutku odlučiti. Zato je uvijek korisno za velika natjecanja doći na vrijeme, upoznati akvatorij i ostalo, razgovarati s lokalnim ljudima ili s onima koji su tu već bili. Mi možemo na ploči sve nacrtati, ali je pitanje što će biti na moru. Svakomu se valja koncentrirati maksimalno, pripremiti se za jedrenje u nekom zaljevu ili na otvorenom, na stabilnim ili nestabilnim vremenskim prilikama, po različitim vjetrovima…
U vlastitim pripremama za treninge i za regate Dino se redovito služi i matematikom.
- Volio sam oduvijek matematiku, brojeve… Pomaže mi u tim pripremama.
Kakva je opća situacija u klasi 420 u svijetu?
- Konkurencija je brojna i veoma snažna. Mnoge i mnoge nacije imaju i po stotinu posada. U Hrvatskoj smo trenutno na nekih 16 posada s tendencijom prema 20. Prije je bilo manje, a u zadnje vrijeme u nas se klasa omasovila. Nije lako, tri su jedra i zahtjevno je…
Kakva je suradnja s drugim nacijama?
- Učestalo je da surađujemo sa Španjolcima, s Talijanima, Slovacima, povremeno i s drugima. Kao trener rado razgovaram s kolegama, a često organiziramo zajedničke treninge. To je dobro jer se posade mogu uspoređivati, a svatko od svakoga nešto i nauči.
Slijedi razdoblje pripremnih treninga jer će u 2026. biti dosta natjecanja.
- Radit ćemo kad nam vrijeme dopusti. Sredinom veljače 2026. bit će regata u San Remu, potom će doći i druge regate. Uz ostale, kriterijske regate bit će u Zadru, u Sloveniji, u Italiji, itd. EP će biti u Litvi što ćemo vjerojatno propustiti, a SP će biti u Francuskoj i želimo sudjelovati – zaključio je Dino Petešić.
Dobar vjetar…
Tekst: Bernard Paleka
Foto: Arhiva Dina Petešića
