Ekipa iz Uskokove Škole jedrenja – trenerica Mare Uhoda i trener Mate Ivić, te kormilari, demonstratori i prokušani instruktori Allya, Miho, Šimun i Adrian – na vrijeme sve su pripremili. U utorak, 2. lipnja 2026. domaćini su skupini mališana iz DV-a Vruljica (matični Radost), koja nosi svoje ime – Zvončići.
- Evo, na Vitrenjak je stigla skupina djevojčica i dječaka u dobi od pet do sedam godina, njih dvadeset i jedno – zbori teta Jelena.

Njoj, teti Jeleni, u društvu su i teta Ana i Lea, studentica. Nakon što su mališani ušli u hangar, a sve je bilo spremno, mogli su odmah hrpimice do stalka sa sigurnosnim pojasevima.
- Za svakoga imamo pojas!
Nekoliko je jedrilica klase Optimist bilo već pripremljeno. A čekati tko će prvi, nije bilo potrebno.
- Idem ja! Idem ja!
Kao neki zbor. Svi bi prvi, ali reda treba biti. Mic po mic u jedrilice su se ukrcavali, a vjerujte – bez straha! – djevojčice i dječaci. Osim Mihe, Allyje, Šimuna i Adriana, kormilario je i trener Mate (a napravio je i niz izvrsnih fotografija) i u portu se učas ukazala prava flotila. Samo…
- Da je nešto više vitra bilo bi bolje!

Opet, jedrilo se i uz tek pokoji dašak, do bove, oko bove, čak i prema gatovima. Teta Jelena, pak, kaže da skupinu čine Pave, Luana, Ivan, Lena, Luka, Matija, Mihael, Pave II, Roko, Šimun, Mila, Marcela, Lucijana, Jakov, Matej, Ezekiel, Mak, Danijel, Lili, Leo i Ema.
Operacija ukrcaj/iskrcaj kod pontona bila je u najboljem redu. Kao u nekoj putničkoj luci. Nakon što su se iz jedne jedrilice iskrcala dvojica dječaka, mogli su ponešto i reći.
Ivan, šest i pol godina: Bio sam već na jednom velikom brodu. S motorom. Prvi mi je put da sam u jedrilici.
Jakov, šest godina: Ja sam isto prvi put.
Ivan: Meni je bilo zanimljivo.
Jakov: Kad smo išli u duboko bilo je more mračno.
Ivan: Jedro? Znam što je jedro. To je da jedrilica može ploviti. Kako? Kad puše… bura!
Jakov: Kormilo? Znam, znam, to je da jedrilica ide livo – desno!
Sjajno. Dvojica ozbiljnih kandidata za Školu jedrenja.
Ivan: A je, volio bih!
Jakov: Ja isto!

Dok smo vodili mudri razgovor, ekipa je prema nekom svom redoslijedu jedrila, pa se iskrcavala, pa na pontonu nestrpljivo čekala i drugu plovidbu. Recimo, Marcela je zajedrila sa Šimunom. A on, Šimun, polaznik je Škole Jedrenja. I Marcelin – brat!
- Lipo je!
Sva ushićena, Marcela je u društvu jedne kolegice odjurila do stola na kojemu je bila privlačna ponuda svježega voća. A da se zna i to, teta Jelena kaže da mališani itekako dobro poznaju i razumiju more. Gospodin Ljubo Zrilić tako im je u vrtić donio građu za maketu jedne gajete.
- Oni su to slagali, sve precizno. Naučili su puno. I iz sjajnih slikovnica, također. Zanima ih more – prisnažuje teta Jelena.

Skupina onih koji su poželjeli i drugi put jedriti bila je sve veća. Zakoračio je u jedrilicu i Roko, ohrabren pljeskom, a ispalo je da su u zadnjoj plovidbi, jer svi su već bili gotovi, s trenerom Matom bile Lena i Ema.
- Baš je lipo!
Smijulje se, skidaju sigurnosne pojase i međusobno nešto šapću. Možda da je more toplo, što li!?
- Hvala na vašem posjetu, dođite i drugi put – rekla je trenerica Mare.
Onda je sve došlo na svoje mjesto. Jedrilice raspremljene i u hangar pospremljene, oprema također, pa zajedničko gotografiranje. I…
- Bili ste baš dobri i zato ćemo sad na ovo veliko igralište na Vitrenjaku!!!
Cika i vika. Zvončići u Uskoku uživaju…
Tekst: Bernard Paleka
Foto: Mate Ivić & JK Uskok
























